Kada je čuveni povjesničar i poznavatelj Mediterana Fernand Braudel branio svoju doktorsku radnju “Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II.”, jedan ocjenjivač toga rada zamjerio je mladom kandidatu što je zanemario ulogu i značenje magarca u mediteranskoj povijesti. Magarcu treba, kao najkorisnijoj i najuniverzalnijoj domaćoj životinji naših predaka, odati dužno štovanje. Preci modernog magarca su nubijska i somalijska podvrsta afričkoga divljeg magarca. Ostaci domaćih magaraca koji datiraju iz četvrtog tisućljeća pr. Kr. pronađeni su u Ma’adi u Donjem Egiptu. Bogati Egipćani imali su u štalama više od tisuću magaraca za razne vrste poljodjelskih poslova. U Grčkoj magarci su korišteni kao idealne životinje za rad na uskim stazama u vinogradima.

                                         Prizor iz staroga Egipta

Magarac (equus asinus) inteligentna je životinja. Veterinari kažu kako ima nevjerojatnu memoriju – on može prepoznati područja gdje je boravio, kao i druge magarce s kojima se družio prije 25 godina.

U pustinjskom okruženju magarac može čuti i odgovoriti drugom magarcu njakanjem do 60 milja daleko. Prosječna životna dob magarca je 27 godina, ali može doživjeti čak i 50 godina. Moderni terenski priručnici preporučuju obrok magarcima od oko 1,5 kg tvrde hrane i oko 5 kg zelene stočne hrane, kao i 20 litara vode po danu. U praksi magarci mogu funkcionirati sa znatno manje hrane i mogu izdržati duga razdoblja gladi. Zapravo glavna vojna prednost u korištenju magaraca je u tome što se oni mogu hraniti na siromašnim pašnjacima i vrlo oskudnom stočnom hranom. Usto, mogu preživjeti na lišću, trnju i bodljikama. Za vrijeme afričke kampanje 46. pr. Kr., kada su Pompejevi vojnici spriječili Cezarove snage da traže hranu, oni su magarce hranili morskom travom, koju bi oprali u vodi i dodali malo lišća. U praksi vojska je rabila magarce dok ne bi uginuli, pa bi ih potom zamijenila novim. U antici magarci su se hranili suhom stočnom hranom – ječmom i usitnjenim sijenom, rijetko pšenicom (J. P. Roth, The Logistics of the Roman Army at War, 246 B.C. – A. D. 235., Leiden-Boston-Köln, 1999., 65).

                                                   Dionis na novcu iz Mende

U staroj literaturi malo je podataka o magarcima. Marko Porcije Katon (234. pr. Kr. – 149. pr. Kr.), rimski državnik, konzul, pisac i govornik, u svojemu djelu De agricultura (Poljodjelstvo, XI, 1-5), piše kako bi dobar upravnik poljoprivrednoga imanja, između ostalih, trebao imati magaričara ili oslara (asinarius), koji će se brinuti za magarce za vuču (asini plostrarii) i magarce za mlin (asini molarii). Spominju se još tovarni magarci (asini clitellarii) i magarci za svečane prilike, posebno opremljeni i okićeni (asini ornati). Znatno su brojnije likovne predstave magarca. U numizmatici na novcima makedonskoga grada Mende (500. – 480. pr. Kr.) prikazan je reljefni lik magarca. Na jednoj takvoj srebrnoj tetradrahmi nalazi se pijani Dionis na leđima magarca s kondirom (κάνθαρος) u ruci. U Podgrađu kod Benkovca (Asseria) otkopana je keramička svjetiljka iz 1-2. st., s prikazom magarca u trku. Na kraju recimo da je jedan muzej priredio izložbu i posvetio posebnu monografiju toj vrijednoj domaćoj životinji – Ana Kunac, Magare, Gradski muzej, Makarska, 2009.

                           Lucerna s prikazom magarca iz Aserije
R. Dodig