Marginalije o daorskim novcima

 

Novčić Daorsa
O Daorsima (Daversima), ilirskoj etničkoj zajednici iz Hercegovine, donekle smo obavješteni iz antičkih pisaca, numizmatike i epigrafike (C. Patch: Daversi, RE, 1901, 2231; J. Szilágyi, Daversi, Der Kleine Pauly, Band 1, München, 1979., 1399-1400; I. Bojanovski, Daorsi, ALBiH, Sarajevo, 1988., 69; Z. Marić, Rezultati istraživanja utvrđenog ilirskog grada kod Ošanića blizu Stoca (1890-1978), Hercegovina 1(9), I. dio, Mostar, 1995., 43-93 M. Šašel Kos, Daorsi, Der Neue Pauly 3, Sttutgart, 1997., 310-311). Dosta pozornosti izazvali su njihovi novčići, njih desetak na broj (I. Dragičević, http://www.arheohercegovina.com, 28.11.2013). Većina ih je pronađena u okolici Ošanića, gdje je vjerojatno bilo daorsko sjedište, dok se za primjerke u Carskoj zbirci u Beču ne zna mjesto podrijetla. Đ. Basler (GZM XXVI, 1971, 333) navodi kako je prvi put objavljen opis ovoga novca 1779., mada je riječ o objavi u knjizi Joseph Eckhel, Numi veteres anecdoti, I-II, Viennae, 1775, p. 95-96; II, T. VI, n. 22. Continue reading

Advertisements

Homer, jegulje i zmije

Jegulja je mistična životinja, kako za ihtiologe tako i za filologe, arheologe i etnologe. Ova riječna i morska riba koštunjača živi dugo – i do 90 godina, naraste do 150 cm duljine i 7 kg težine. Hrvatski naziv jegulja (slov. jegulja, bug. engulja, mak. jagula) potječe iz latinskoga anguilla, što je deminutiv od anguis, zmija.[1] Grčki naziv ἔγχελυς (énkhelys) nastao je pod utjecajem ἔχις (ékhis) i ὄφις (óphis), zmija. Ti oblici svode se na indoeuropsko *egʷhi-/*ogʷhi-.[2] Jezikoslovci pretpostavljaju da je riječ bila tabuizirana, radi čega susrećemo više izvedenica. Uz bok jeguljama stoji i ugor (Conger conger), također zmijolika riba iz reda jeguljkâ, ruski угорь, litvanski ungurỹs.

Jegulja (Anguilla anguilla)

Jegulju susrećemo dvaput u Homerovoj Ilijadi (XXI, 203-204): Jegulje prilazit’ počnu mrtvacu i ribe druge, salo na bubrezima izjedat’ i trgati stanu; (XXI, 353): Jegulje i druge ribe u vodi ginuti počnu. Continue reading

Boj žaba i miševa

Mali grčki ep u 303 stiha Boj žaba i miševa (grčki Βατραχομυομαχία, Batrachomyomachía) sjajna je parodija na čuvenu Homerovu Ilijadu. Još u antici djelo se pogrešno pripisivalo Homeru ili Pigru iz Halikarnasa, ali se danas vjeruje da je postalo u helenističko doba, u vrijeme Aleksandra Velikoga, s ponekom kasnijom doradom. Spjev je kritika rata, ne u smislu društvenoga i političkoga fenomena nego njegove književne obrade u junačkome epskom pjesništvu. Boj žaba i miševa bilo je vrlo popularno djelo u srednjovjekovno doba, o čemu svjedoče 73 kodeksa njegova teksta od 10. do 17. st. Stoga zaslužuje kratak sažetak.

EPSON scanner image

Jednom se na obali bare sretnu žablji kralj Fizignat (Napnigušan) i mišji princ Psiharpag (Mrvograb). Continue reading

Troja – san i stvarnost

Manfred Korfmann, uz desetu obljetnicu smrti (2005-2015)

        Ove godine navršava se deset godina od smrti Manfreda Korfmanna (1942-2005), njemačkoga povjesničara i arheologa, pasionirana istraživača anatolijskiih starina, posebice Troje. Rođen je 1942. u Kölnu. Studirao je povijest i arheologiju na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni 1962-1970, gdje je počeo znanstvenu karijeru kao istraživač. Potom je radio kao znanstveni savjetnik Njemačkoga arheološkog institutu u Istanbulu. U 1980. postao je privatni predavač na sveučilištu u Frankfurtu, a dvije godine potom profesor prapovijesne i antičke arheologije na Sveučilištu u Tübingenu, gdje je postao ravnateljem Instituta (Institut für Ur- und Frühgeschichte und Archäologie des Mittelalters). Umro je u 63-oj godini života od karcinoma pluća. Istraživači Troje        Ono po čemu je Manfred Korfmann postao poznat na svjetskoj arheološkoj sceni svakako su istraživanja u Turskoj. Turska vlada  1988. dala mu je ekskluzivno pravo za iskapanje na Hisarliku. Continue reading

Rimska kaciga iz Ljubuškoga

U Arheološkoj zbirci Franjevačkoga samostana Humac, Ljubuški, izložena je jedna rimska vojna kaciga, koja je gotovo nepoznata stručnoj javnosti. Nalazište joj nije točno utvrđeno, ako nije riječ o Radišićima, gdje je od ranije poznat grobni nalaz ilirske kacige (tip III-A2-a, 5-4. st. pr. Kr.). Izrađena je od bakrene slitine, ima duboku kalotu s blago izraženim obodom, uskim vratobranom i koničnim umetkom za perjanicu na vrhu. Na jednoj strani sačuvan je šarnir od savijenoga brončanog lima, pričvršćen jednom zakovicom, koji je nosio štitnik za obraz. Na drugoj strani sačuvala se samo perforacija za zakovicu. Vratobran je uzak i blago nakošen, s jednom rupicom na sredini. Umetak za perjanicu ima koničan oblik s ravnim vrhom. Izrađen je iz jednog dijela s kalotom kacige. Dimenzije: Promjer kalote 20,2 cm, visina s perjanicom 19,3 cm, širina vratobrana 4,4 cm.

Rimska vojna kaciga, foto I. Dragičević                           Rimska kaciga iz humačke zbirke, foto I. Dragičević

Slični tipovi kaciga poznati su iz Engleske, Njemačke i Italije, prozvani obično po nalazištu. Henry Russell Robinson (Armour of imperial Rome, London, 1975., 18-19) nazvao je taj model “Montefortino”, tip C. Englezi ga zovu još “Jockey cap” ili “Knob helmet”, a Nijemci “Helm mit Scheitelknauf”. Continue reading

Vukosava Atanacković-Salčić (1931-2014)

Vukosava1

Postoje smrti koje prođu gotovo nezamjetno jer okolina ne prepoznaje da je gubitak svake osobe odron kamenčića u mozaiku ljudske povijesti. Takav je bio odlazak s ovoga svijeta Vukosave Atanacković-Salčić, dugogodišnje konzervatorice i više stručne suradnice u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru. Vijest o njezinoj smrti stručna javnost doznala je u nekrologu koji je objavio mag. arheologije Marko Barišić na portalu arheon.org. Iz kraćega životopisa Vukosave Atanacković-Salčić, koji je napisao Đuro Basler u Arheološkom leksikonu BiH (sv. I, 59), doznajemo da je rođena u Beogradu 15.10.1931, gdje je i diplomirala arheologiju na Filozofskom fakultetu 1956. Kratko je radila u Muzeju Istočne Bosne u Tuzli, a zatim u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru, gdje je provela čitav radni vijek kao kustosica, konzervatorica i viša stručna suradnica. Continue reading

Pečat L. M. Abaskanta na crijepu iz Proboja

Mjesno groblje u Proboju, Ljubuški, odavno je poznato u arheološkoj literaturi. Početkom 20. st. povjesničar Carl Patsch bilježi da se oko katoličkoga groblja u Proboju, koje se nalazi kod izvora Kovačina, prostire rimsko naselje, prepoznatljivo po komadima crijepa i ostacima zidova (Arheološko-epigrafska istraživanja o povjesti rimske pokrajine Dalmacije, Narona, GZM, 16, Sarajevo, 49). Tu su kasnije pronađeni ulomci dvaju rimskih natpisa, miljokaz careva Vibija i Voluzijana iz 3. st., pohranjen u Muzeju Hercegovina u Mostaru (ILIug II, 947), kao i ostaci jedne ranokršćanske crkve (9 x 4,5 m), danas zatrpane i obrasle korovom, što ju je otkrio 1959. župnik u Grljevićima fra Vojislav Mikulić (A. Nikić, Starokršćanske crkve u Hercegovini, Kršni zavičaj 9, Drinovci, 1976., 13). Istraživač antičke prošlosti Ljubuškoga Ivo Bojanovski obišao je probojsko groblje 1979. i zabilježio nalaze kamenih kvadera i žbuke u groblju, što su bili otkriveni prigodom ukopa Mirka Čuvala pok. Frane. On je bio mišljenja da se jedna villa rustica protezala i na današnje groblje (Epigrafski i topografski nalazi sa područja antičke Bigeste (pagus Scunasticus, 100 godina Muzeja na Humcu, Ljubuški, 1985., 87). Početkom 21. st. pronađen je u obližnjem iskopu zemlje blizu groblja jedan pečat na crijepu C. Titi Hermerotis. No on nije ostao osamljen kao nalaz. U rujnu 2014. tijekom radova na novoj grobnici u groblju u Donjem Proboju Tihomir Škrobo iz Donjih Radišića otkopao je više komada staroga crijepa. Na dubini oko jednoga metra pronašao je nekoliko ovećih komada, a na jednom od njih našlo se ime proizvođača. Riječ je o pečatu na krovnome crijepu L(uci) Maltini Abascanti, djelomice oštećenu, ali prepoznatljivu. Ulomak ima dimenzije 23 x 15 x 3 cm, pečat je urezan u kartuši 2,8 x 2,1 cm, visina slova iznosi 0.7 cm. Crijep je solidne i kompaktne građe, blijedo-žućkaste boje.

Crijep i pečat L M. Abascanti

Sličan ulomak s istim pečatom, nešto bolje očuvan, pronađen je 1892. na lokalitetu Odžaci u Radišićima (CIL III, 13340/4; F. Fiala, Prilozi rimskoj arheologiji Hercegovine, GZM V, Sarajevo, 1893., 524), sada u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu. Continue reading