Jegulja je mistična životinja, kako za ihtiologe tako i za filologe, arheologe i etnologe. Ova riječna i morska riba koštunjača živi dugo – i do 90 godina, naraste do 150 cm duljine i 7 kg težine. Hrvatski naziv jegulja (slov. jegulja, bug. engulja, mak. jagula) potječe iz latinskoga anguilla, što je deminutiv od anguis, zmija.[1] Grčki naziv ἔγχελυς (énkhelys) nastao je pod utjecajem ἔχις (ékhis) i ὄφις (óphis), zmija. Ti oblici svode se na indoeuropsko *egʷhi-/*ogʷhi-.[2] Jezikoslovci pretpostavljaju da je riječ bila tabuizirana, radi čega susrećemo više izvedenica. Uz bok jeguljama stoji i ugor (Conger conger), također zmijolika riba iz reda jeguljkâ, ruski угорь, litvanski ungurỹs.

Jegulju susrećemo dvaput u Homerovoj Ilijadi (XXI, 203-204): Jegulje prilazit’ počnu mrtvacu i ribe druge, salo na bubrezima izjedat’ i trgati stanu; (XXI, 353): Jegulje i druge ribe u vodi ginuti počnu. Postoji mišljenje da tu Homer nije uvrstio jegulje u ribe već u vodene zmije (ἐγχέλυές τε καὶ ἰχθύες, zmije i ribe).[3] Slično misle T. Gamkrelidze i V. Ivanov, koji grčko ἔγχελυς (jegulja) izvode iz praindoeuropskoga *ang^hoi-, water snake.[4]

Rekonstrukcija Troje VI

Bez obzira na to Homer je mogao mirne duše unijeti jegulju u Ilijadu s područja Male Azije, jer u tamošnjim rijekama obitavaju jegulje, turski yılanbalığı – yılan, zmija i balık, riba – pa i u rijeci Karamenderes, 109 km, Homerovu Skamandru.[5]

Albanski filolog Eqrem Çabej albansku riječ ngjalë (jegulja) izvodi iz ilirskoga *engella, što je srodno s latinskim anguilla,[6] ali i s nazivom ilirskoga plemena Enhelejci (Ἐγχέλιοι, Ljudi zmije, jeguljari?). Oni su živjeli oko Ohridskoga jezera, na tromeđi Albanije, Makedonije i Grčke. Na vrhuncu moći bili su u 6. st. pr. Kr., ali nakon 3. st. pr. Kr. nestaju s povijesne pozornice.[7] U antičkom svijetu nije postojala jasna diferencijacija između zmije i jegulje, pa su Enhelejci od značenja ljudi-jegulje mogli postati ljudi-zmije.[8] Sudeći prema arheološkim nalazima čini se da je zmija bila totemska životinja u Ilira i da je kult zmije bio visoko razvijen.[9] Karel Oštir[10] i Niko Županić[11] smatrali su da ilirsko ime ima korijen ilur, što znači zmija, povezujući ga s hetitskom zmijom/zmajem Ilu(r)janka. Ipak, suvremeni lingvisti u hetitskome imenu illujanka-/illijanku-/ellijanku-  vide predindoeuropsko podrijetlo.[12]

Ploča iz Gostilja (3-2. st. pr. Kr.)

Feničanin Kadmo prema legendi naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom, koja mu je rodila sina Ilirija, kojega je odmah nakon rođenja obavila zmija i prenijela mu svoju magijsku moć. Na jednoj reljefnoj ploči s nekropole u Gostilju kod Skadarskoga jezera (3-2. st. pr. Kr.) prikazan je konjanik s krilima i mladim mjesecom u ruci, koji pod zaštitom zmije napada protivnika.[13] Dodajmo na kraju da se dugo u Crnoj Gori održavala tradicija kako je grijeh ubiti blavora, koji je zaštitnik svake kuće i živi pod pragom.[14]

[1] L. Rocchi, Latinismi e romanismi antichi nelle lingue slave meridionali, Udine, 1990, 55.

[2] C. Watkins, The American Heritage Dictionary of Indo-European Roots, Boston-New York, 2000, 4

[3] J. Mallory and D. Q. Adams (eds.), Encyclopedia of Indo-European Culture. London, 1997, 176.

[4] Indo-European and the Indo-Europeans, Berlin-New York, 1995, 444, b. 43.

[5] Ş. Yalçın-Özdilek & K. Solak, The Feeding of European Eel (Anguilla anguilla L.) in the River Asi, Turkey, Electronic   Journal of Ichthyology 2007(1), 26–35.

[6] V. Orel, Albanian Etymological Dictionary, Leiden-Boston-Köln, 1998, 298.

[7] R. Katičić, Illyricum mithologicum, Zagreb, 1995., 256-257.

[8] A. Kaljanac, Legenda o Kadmu i problem porijekla Enhelejaca, Godišnjak ANUBiH, K. 39, Sarajevo, 2010, 73.

[9] M. Šašel-Kos, Cadmus and Harmonia in Illyria, Arheološki vestnik 44, Ljubljana, 1993, 125.

[10] A. Stipčević, Kultni simboli kod Ilira, Sarajevo, 1981, 53.

[11] N. Županić, Značenje nekih starih geografskih i etničkih imena na balkanskom poluostrvu, Etnolog 5-6, Ljubljana, 1933, 255-260.

[12] A. Kloekhorst, Etymological Dictionary of the Hittite Inherited Lexicon, Leiden-Boston, 2008, 384.

[13] Đ. Basler, Nekropola na Velim ledinama u Gostilju (Donja Zeta), GZM, Sveska XXIV, Sarajevo, 1969, 9.

[14] J. Vukmanović, Paštrovići, Podgorica, 2002, 365.

R. Dodig