In memoriam Šimun Šime Bošnjak

U četvrtak, 8. prosinca 2022. nakon duže bolesti, u 61. godini života preminuo je arheolog i povjesničar Šimun (Šime) Bošnjak. Rođen je 29. kolovoza 1962. u Mostarskim Vratima kod Ljubuškog, gdje je proveo najveći dio svog života. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u svom omiljenom Ljubuškom, a već tada je pokazivao zanimanje prema kulturnoj baštini i prošlosti svog kraja.

Prije odlaska na služenje vojnog roka u jesen 1982., upisao je izvanredni studij prava na Pravnom fakultetu, Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, gdje se obrazovao do 1986. godine. Tijekom studija u Mostaru upoznao je pravnika Petra Oreča, predanog terenskog istraživača hercegovačkog područja, pa su njih dvojica slijedom godina proveli više terenskih pregleda prapovijesnih nalazišta na širem području Ljubuškoga. U međuvremenu Šimun se upisao na studij arheologije i povijesti u Zadru, tako da su se daljnjim rekognosciranjem i istraživanjem arheoloških nalazišta bavili tijekom njegovog zimskog ili ljetnog boravka u Hercegovini. Petar Oreč je bio dobro povezan s uglednim bosanskohercegovačkim arheolozima, poput akademika Borivoja Čovića i Alojza Benca, kao i sa stručnjacima Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Zahvaljujući njihovoj međusobnoj suradnji, objavljena je jedinstvena prapovijesna kamena statueta nađena na Mostarskim Vratima, koja je i danas raritet među nalazima na istočnoj jadranskoj obali (P. Oreč, Prapovijesna kamena statueta iz Mostarskih Vrata kod Ljubuškog, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, Arheologija n.s. 42/43, Sarajevo 1989, 17-22). Nakon petrografske analize u Zemaljskom muzeju, Šimun je statuetu ustupio na proučavanje svom gimnazijskom profesoru, povjesničaru umjetnosti, Krešimiru Hercegu – Giottu ( 1949.-2018.), koji je početkom devedestih odselio u Bakar i otada je statueta zagubljena.

Pred kraj svog studija u ratu zahvaćenom Zadru obolio je od ozbiljne mentalne bolesti, što je obilježilo ostatak njegovog života uz trajnu konzumaciju lijekova. Od studentskih dana do smrti, nedvojbeno značajnu ulogu u njegovom životu imao je brat Ivan, koji mu je pružao neizmjernu potporu i pažnju. Unatoč otežavajućim okolnostima, Šimun je okončao studij 1995. s temom diplomskog rada Ljubuški u antici pod mentorstvom akademika Nenada Cambija. Posebno zanimanje pokazivao je za arheološku topografiju šireg područja Ljubuškog, no nažalost većinu rezultata istraživačkog rada nije uspio objaviti. Pored navedenog, vrijedno je spomenuti rad u koautorstvu s Radoslavom Dodigom nastao kao rezultat zajedničkih istraživanja (R. Dodig, Š. Bošnjak, Srednjovjekovni grad Vratar kod Metkovića, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb 1993, 83-84; R. Dodig, Š. Bošnjak, Gračina kod Otrić – Seoca (Metković – pretpovijesni i srednjovjekovni lokalitet), Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, XVIII/1, Zagreb 1996, 24-27). Od 1989. bio je član Hrvatskog arheološkog društva, a od 1991. Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

Na kraju, vrijedno je spomenuti nekoliko zanimljivosti iz njegovog osobnog života. Pored osobnih dnevnika, od 1984. do pred smrt, minuciozno je bilježio događaje iz kulturnog, društvenog i sportskog života Ljubuškoga, kojeg je ljubio iznad svega. Šime je bio veliki obožavatelj sporta, posebno tenisa, košarke i nogometa, tako je od gimnazijskih dana intenzivno pratio sportske događaje i svakodnevno kupovao sportske i dnevne tiskovine. Iza njega su ostali deseci tisuća primjeraka raznovrsnih novina i časopisa. Napisao je više članaka za lokalna glasila, kao i za sportske časopise u Hrvatskoj. Njegovi vršnjaci, profesori, prijatelji i poznanici pamte ga kao čovjeka širokog dijapazona interesa, koji je uvijek bio rado viđen i poštovan u društvu. Karakterizirala ga je kultiviranost i načitanost, pa su razgovori s njim bili poput vremeplova, uvijek bi nekoga od sugovornika oduševio nekom aktualnosti, zanimljivosti ili anegdotom iz minulih vremena. Pored ljubavi prema sportu i baštini rodnog kraja, Šime je obožavao poeziju i glazbu, posebno mainstream i psihodelični rock, te elektronsku avangardu. Pripadao je sjajnoj generaciji Ljubušaka, koju su krasili široki kulturni pogledi i kultiviranost diskusije. Posljednja dva desetljeća života povukao se u mirno ozračje svog doma, među knjige, časopise, bilješke i uspomene, gdje je tražio predah i snagu od tereta bolesti. I na posljetku, Šime se sjećamo kao strastvenog dokumentariste, inspektora fusnota, senzibilnog pjesnika, profinjenog audiofila, novinara, obožavatelja sporta, umjetnosti i kulturne baštine.

Shine On You Crazy Diamond! Zbogom prijatelju!

I. D. MMXXIII