In memoriam Šimun Šime Bošnjak

U četvrtak, 8. prosinca 2022., nakon duže bolesti, u 61. godini života preminuo je arheolog i povjesničar Šimun (Šime) Bošnjak. Rođen je 29. kolovoza 1962. u Mostarskim Vratima kod Ljubuškog, gdje je proveo najveći dio života. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u svom omiljenom Ljubuškom, a već tada pokazivao je zanimanje za kulturnu baštinu i prošlost svojega kraja.

Prije odlaska na služenje vojnog roka u jesen 1982., upisao je izvanredni studij prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, gdje se školovao do 1986. godine. Tijekom studija u Mostaru upoznao je pravnika Petra Oreča, predanog terenskog istraživača hercegovačkog područja, pa su njih dvojica tijekom godina proveli više terenskih pregleda prapovijesnih nalazišta na širem području Ljubuškoga. U međuvremenu Šimun se upisao na studij arheologije i povijesti u Zadru, tako da su se daljnjim rekognosciranjem i istraživanjem arheoloških nalazišta bavili tijekom njegovih zimskih i ljetnih boravaka u Hercegovini.

Petar Oreč bio je dobro povezan s uglednim bosanskohercegovačkim arheolozima, poput akademika Borivoja Čovića i Alojza Benca, kao i sa stručnjacima Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Zahvaljujući njihovoj međusobnoj suradnji objavljena je jedinstvena prapovijesna kamena statueta, pronađena na Mostarskim Vratima, koja je i danas raritet među nalazima na istočnoj jadranskoj obali (P. Oreč, Prapovijesna kamena statueta iz Mostarskih Vrata kod Ljubuškog, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, Arheologija n. s. 42/43, Sarajevo, 1989., 17–22).

Nakon petrografske analize u Zemaljskom muzeju Šimun je statuetu ustupio na proučavanje svojemu gimnazijskom profesoru, povjesničaru umjetnosti Krešimiru Hercegu – Giottu (1949.–2018.), koji je početkom devedesetih odselio u Bakar, nakon čega se statueti gubi trag.

Pred kraj studija u ratu zahvaćenom Zadru obolio je od ozbiljne mentalne bolesti, što je obilježilo ostatak njegova života, uz trajnu konzumaciju lijekova. Od studentskih dana do smrti nedvojbeno značajnu ulogu u njegovu životu imao je brat Ivan, koji mu je pružao neizmjernu potporu i pažnju. Unatoč otežanim okolnostima, Šimun je završio studij 1995. godine s temom diplomskog rada Ljubuški u antici, pod mentorstvom akademika Nenada Cambija.Posebno zanimanje pokazivao je za arheološku topografiju šireg područja Ljubuškog, no nažalost većinu rezultata svojega istraživačkog rada nije uspio objaviti. Uz navedeno, vrijedno je spomenuti rad u koautorstvu s Radoslavom Dodigom, nastao kao rezultat zajedničkih istraživanja (R. Dodig, Š. Bošnjak, Srednjovjekovni grad Vratar kod Metkovića, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb, 1993., 83–84; R. Dodig, Š. Bošnjak, Gračina kod Otrić – Seoca (Metković – pretpovijesni i srednjovjekovni lokalitet), Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, XVIII/1, Zagreb, 1996., 24–27).

Od 1989. bio je član Hrvatskog arheološkog društva, a od 1991. Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

Na kraju, vrijedno je spomenuti nekoliko zanimljivosti iz njegova osobnog života. Uz vođenje osobnih dnevnika, od 1984. do pred smrt minuciozno je bilježio događaje iz kulturnog, društvenog i sportskog života Ljubuškoga, koji je volio iznad svega. Šime je bio veliki zaljubljenik u sport, osobito tenis, košarku i nogomet, te je još od gimnazijskih dana intenzivno pratio sportska zbivanja i svakodnevno kupovao sportski i dnevni tisak. Iza njega su ostali deseci tisuća primjeraka raznovrsnih novina i časopisa.

Napisao je više članaka za lokalna glasila, kao i za sportske časopise u Hrvatskoj. Njegovi vršnjaci, profesori, prijatelji i poznanici pamte ga kao čovjeka široka raspona interesa, koji je uvijek bio rado viđen i poštovan u društvu. Karakterizirali su ga kultiviranost i načitanost, pa su razgovori s njim bili poput vremeplova – uvijek bi nekoga od sugovornika oduševio kakvom aktualnošću, zanimljivošću ili anegdotom iz minulih vremena.

Uz ljubav prema sportu i baštini rodnoga kraja, Šime je volio poeziju i glazbu, osobito mainstream i psihodelični rock te elektroničku avangardu. Pripadao je sjajnoj generaciji Ljubušaka, koju su krasili široki kulturni pogledi i kultura rasprave. Posljednja dva desetljeća života povukao se u mirno ozračje svoga doma, među knjige, časopise, bilješke i uspomene, gdje je tražio predah i snagu za nošenje s bolešću.

Na posljetku, Šime ga pamtimo kao strastvenog dokumentarista, „inspektora fusnota“, senzibilnog pjesnika, profinjenog audiofila, novinara te obožavatelja sporta, umjetnosti i kulturne baštine.

Shine On You Crazy Diamond! Zbogom prijatelju!

I. D. MMXXIII