O Daorsima (Daversima), ilirskoj etničkoj zajednici iz Hercegovine, donekle smo obavješteni iz antičkih pisaca, numizmatike i epigrafike (C. Patch: Daversi, RE, 1901, 2231; J. Szilágyi, Daversi, Der Kleine Pauly, Band 1, München, 1979., 1399-1400; I. Bojanovski, Daorsi, ALBiH, Sarajevo, 1988., 69; Z. Marić, Rezultati istraživanja utvrđenog ilirskog grada kod Ošanića blizu Stoca (1890-1978), Hercegovina 1(9), I. dio, Mostar, 1995., 43-93 M. Šašel Kos, Daorsi, Der Neue Pauly 3, Sttutgart, 1997., 310-311). Dosta pozornosti izazvali su njihovi novčići, njih desetak na broj (I. Dragičević, http://www.arheohercegovina.com, 28.11.2013). Većina ih je pronađena u okolici Ošanića, gdje je vjerojatno bilo daorsko sjedište, dok se za primjerke u Carskoj zbirci u Beču ne zna mjesto podrijetla. Đ. Basler (GZM XXVI, 1971, 333) navodi kako je prvi put objavljen opis ovoga novca 1779., mada je riječ o objavi u knjizi Joseph Eckhel, Numi veteres anecdoti, I-II, Viennae, 1775, p. 95-96; II, T. VI, n. 22. Ovom prigodom osvrnut ćemo se na jednu zanemarenu vijest o nalazu jednoga daorskoga novčića u Albaniji, što je promaklo mnogim istraživačima. Francuski putopisac F.C.H.L. Pouqueville objavio je putopis Voayage de la Grèce, I, Paris, 1826. U njemu navodi da je na lokalitetu VAL DAORSO, blizu rta Gjuhëz na poluotoku Karaburun, zapadno od Valone i Orika (Akrokeraunijsko gorje), vidio brončani novčić: Na aversu glava golobradoga Apolona pokrivena šeširom, a na reversu hrastov vijenac s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ (Bronze. Av. Tête d’Apollon imberbe, coiffé du pileus; Re. Dans une couronne de chêne, ΔΑΟΡΣΩΝ, str. 319, b. 2).

                                                              Val Daorso, Albanija
Prvi je na to upozorio A. Baldacci, I Daorsi e Val Daorso, Rivista marittima III, Roma, 1919., 3-14., str. 3, koji opisuje daorski novac prema Eckhelu, navodeći da je Pouqueville pogriješio što nije prepoznao lik boga Herma, a na reversu nije uočio ispod natpisa prikaz lađe. Istina, F. Pouqueville ne objavljuje crtež niti podatak gdje se novac nalazi, ali prema opisu lako je pretpostaviti da je baš riječ o daorskome novčiću. Bio bi to zasad jedini primjerak njihova novčića izvan matičnoga teritorija. Sam Baldacci dalje razlaže svoju teoriju o Daorsima, koji su po njemu dopirali i do Akrokeraunijske gore, za što nema ipak realne osnove. Njihov teritorij još je enigma za povjesničare i arheologe, premda im Z. Marić daje prilično široke granice (Z. Marić, Prahistorijska i protohistorijska utvrđenja na području Daorsa, CBI, XXIV/6, Sarajevo, 1975.,103-112, Z. Marić, Daorsi i Narona /koreferat/, u: Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Europi, Sarajevo, 1989., 57-59), sve do Gruda i Posušja.

                                                        Ilirik, R. Baladié 1989.
Daorsi se spominju pod nekoliko naziva: Polyb. XXXII, 18, 2 Δαορσοί, gen.pl. Δαορσῶν, Appian Illyrikē 2, Δάρσιοι; Strabon, VII, 5, 5 Δαόριζοι; Ptolemej, 2, 16, 5 Δαούρσιοι; Plinije 3, 143 Daversi (rkp. Duersi, Daursi); Livije XLV, 26, 14. (dat. Daorsis), epigrafski spomenici Davers[o], CIL III, p. 859, Salona; CIL XIII, 7507, Bingium, Germania; Daverzeus (n. sing.); novci ΔΑΟΡΣΩΝ (Nom. pl. Δαορσοί); H. Krahe, Die alten Balkanillyrischen Namen, Heidelberg, 1925., 21; A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, I-II, Wien 1957-1959; I. I. Russu, Illirii, Bucureşti, 1969; D. Grbić, Plemenske zajednice u Iliriku, Beograd, 2014., 134-139. Što se tiče etimologije imena prvi ju je predložio W. Tomaschek, Miscellen, Beiträge zur Kunde der indogermanischen Sprachen, Band 9, 1885, 93-106, od albanskoga dhe, Erde, zemlja, pa bi DA-VERZEI značilo γεωργοί, zemljodjelci iz *γαϜεργοί. S tim se slaže i A. Mayer, Band II, 124, koji pronalazi korijen *verz-, *urz-, wirken, raditi, posao, čin; ie. *werĝ-. Uvjerljivije nego pretpostavka I. Russua koji traži u Daversi/Davorsi korijen dhau-, vidjeti (Illirii, 65), a još manje S. Pujića koji u oronimu Dvrsnica, selo u Popovu polju, vidi etnonim Daorsi (Tribunia 10, Trebinje, 2003., 165). Promjena ve-/-o vjerojatno je tipična ilirska glasovna promjena, jer su epigrafski posvjedočeni oblici Davers-/Daverz- nasuprot literarnome Daors-.

                                                         Prema D. Rendić-Miočević 1989.

Na kraju još riječ-dvije o pokrivalu na aversu daorskoga novčića iznad muške glave. Je li u pitanju kausija (καυσία, RE XI/1921, 89-93; nepoznate etimologije asirski guzippu (?), R. Beekes, Etymological Dictionary of Greek, Leiden, 2001, 659), petaz (πέτασος, RE XIX /1938, 1119-1124. od πετάννυμι, visiti, širiti, Beekes, 1181.) ili kaciga? O tome je napisana disertacija (E. Jansen, Die Kausia. Symbolik und Funktion der makedonischen Kleidung, Diss., Göttingen 2007: stožast šešir s bradavičastim ispupčenjima, ali na Gencijevu novčiću, s. 87, b. 298), te članci B. Kingsley, Kausia Diadematophoros, AJA, 88, 1984, 66-68; C. Saatsoglou-Paliadeli, Aspects of Ancient Macedonian Costume, JHS 113 (1993), pp. 122-147. J. Brunšmid, Natpisi i novac grčkih gradova u Dalmaciji, Split, 1998, 86-87, zove ga petazos, H. Göricke-Lukić, Grčki, grčko-kolonijalni i keltski novac iz Muzeja Slavonije Osijek, Osijek, 2004. naziva Gencijevu kapa na glavi pethasos ili kausija, 153; M. Bonačić Mandinić, Grčki novac u stalnom postavu Arheološkog muzeja u Splitu, Split, 2004, Daorsi, 104-105, piše: No. 200, av/ glava muškarca (Hermes?) s petazom. Z. Marić, Godišnjak CBI, k. 11, Sarajevo, 1976, 253-259, misli da je kapa na glavi kausija, a D. Rendić-Miočević piše da nije riječ ni o kausiji, ni petazu, već o kacigi ili posebnoj ilirskoj kapi, Iliri i antički svijet, Split, 1989, 315. Možda je upravo Rendić-Miočević najbliži pravom rješenju (R. Hirschmann, Καυσία; Brill’s New Pauly, Leiden, 2009)?
R. Dodig