Na moj članak Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava ekspresno je u svome internetskom lončiću zazviždao Tomislav Bali s kašom pod naslovom Beton u glavi ili neobičan slučaj Darka Periše. Dok se izričaj betoniranje u mome naslovu odnosi na današnju hrvatsku historiografiju (pa tek onda na T. Balija kao njezinog predstavnika) s kojom nema velikog napretka u proučavanju kralja Tomislava i njegovog doba, u Balijevom se naslovu taj izričaj izravno odnosi na mene. Zbog toga nemam nikakvog razloga odgovarati mu u rukavicama.

Bali odmah na početku ističe da sam u svome članku “opleo po njegovome liku i djelu”. Njegov lik nisam nikad vidio, a životno djelo nikad čitao. Za sebe smatra da je “upao u dosta zanimljivu skupinu onih na koje sam se kao uvaženi doktor s manje ili više žuči osvrnuo u zadnje vrijeme, npr. Ante Škegro, Ivan Mirnik, Tomislav Bilić, Dubravko Lovrenović, Ivo Lučić i tako dalje”. Njegova je rečenica tako sročena da neupućeni čitatelj može zaključiti da sam se kao agresivni i neuračunljivi doktor medicine obračunao sa svojim nemoćnim pacijentima. Zato barem pošteno priznaje da je “povod njegovom svrstavanju u to šaroliko i sve veće društvance prvenstveno kritika moga intervjua u kojem sam se dotaknuo nekih pitanja ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti, a koja je objavljena u njegovom članku Medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti.” Bali je, dakle, svojom, a ne mojom, voljom upao u društvo koje navodi, a jako se razlikuje od njega. Nabrojani ljudi profilirani su znanstvenici, koje osobno poznajem, a s nekima sam bio u privatnom prijateljskom odnosu, naravno do trenutka objave svoga mišljenja o nekim njihovim postavkama i zaključcima. To više govori o njima nego o meni.

Bali piše da taj kao još jedan sličan njegov “uradak nije bio zamišljen kao znanstveni rad (bilješkama usprkos) nego ga se prvenstveno može kategorizirati kao izražavanje vlastitog mišljenja, tj. reakciju, i stoga su objavljeni na internetskim stranicama, koje se mogu okarakterizirati kao njegove privatne“ (podebljao D. P.). Izražavanje vlastitog mišljenja o nečemu ili nekome na internetskim stranicama privatna stvar? Ta mu je (izjava) “jaka”. Mashallah!

Da skratim. Nemam ništa protiv da moji radovi bilo kome, pa tako i Baliju, budu znanstveni afrodizijak ili poligon za dokazivanje i iživljavanje; samo ću dok sam ovozemaljski živ uvijek naći vremena za uzvratiti, posebno ako budu bile tvrdnje da sam lažov, totalna neznalica o temama o kojima pišem ili plagijator.

Bali ističe da sam iz “njegovog teksta za potrebe svoga betoniranja izravno citirao jednu njegovu trećinu, a ostatak sam jednostavno ignorirao. Dakle postupio sam na selektivan način, koji njemu prebacujem, ali je očito prihvatljiv ako se ja njime koristim.” Zaista sam mu prebacio da sam u novinarskom razgovoru iznio neke svoje poglede i zaključke koje se nije usudio prokomentirati i u članku sam ih naknadno pojasnio. Međutim, (ne)spretnom manipulatoru ne znači ništa što je on naveo da je “moj novinarski razgovor potpuni promašaj” i da je logično da ću u prvom redu braniti svoje postavke, a ne baviti se sa svima i svačim, koje je i što je on kritizirao. Kao dokaz svojih tvrdnji Bali piše da sam “elegantno izostavio dva manja pasusa u kojima se on poziva na Ivana Majnarića, tj. izražava svoje slaganje s njegovim stavovima i komentarom u pogledu nekih medijskih napisa”. Ne pita se je li se i ja možda slažem s Majnarićevim stavovima i komentarom, pa nije bilo potrebe da se uopće, a kamo li kritički osvrćem na njih. Ali zato se pita “je li tu mojom logikom u pitanju neka autocenzura zbog činjenice da je kolega Majnarić pročelnik Odjela za povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, dakle moj nadređeni”. Iako kaže da ga to mnogo ne zanima, odmah moram, barem zbog Balijevih naivaca, reći da Majnarića u znanosti cijenim više nego njega (iako treba imati u vidu da Bali nije imao priliku i privilegiju kao Majnarić), ali da se Majnarića kao moga (tijesno izabranoga) nadređenoga bojim manje od Balija. A, pred obojicom se tresem od straha kao Kina pred pregovorima Crne Gore za ulazak u NATO.

Na moj suvišni komentar da je Bali svoj tekst zaštitio da se ne može izravno preuzeti, održao mi je lekciju o mojoj informatičkoj nepismenosti. Istina je da pripadam onoj generaciji, kojoj je tijekom školovanja informatika bila teorijska, a kompjuter egzotika, dok sam o Baliju od zajedničkog prijatelja čuo da je vrhunski informatičar. Usprkos mojoj informatičkoj priučenosti, Balijev sporni članak je bio jedini čije dijelove nisam uspio prebaciti u svoj tekst. Postupio sam na najjednostavniji način, upravo onako kako mi Bali savjetuje, ali nisam uspio iz prve pa nisam više pokušavao. Nekoliko sam puta, u kraće slobodno vrijeme, ulazio na Balijevu stranicu na Academia.edu i čitao dotični članak (ali i neke druge), dok ga iznenada on nije izbrisao (skinuo), što prešućuje. Zato sam mu se i obratio preko interneta (zar bih mu imao drugog razloga pisati?) i zamolio ga da vrati svoj članak da ga mogu ponovno pročitati i preuzeti još nekoliko rečenica. To je on odbio s neuvjerljivim objašnjenjem. Tada mi je, kako Bali piše, “priskočio Ivica Radoš koji nije imao problema s preuzimanjem poput mene” rekavši da je on preuzeo članak i da će mi ga proslijediti (na to se odnosi moj e-mail Baliju, kojeg on donosi u pratećoj bilješci). Isti je dan stiglo razočarenje, jer Radoš nije preuzeo taj članak, nego onaj o pečatu iz Podgradine kod Livna (za koji to nije bio problem), a za sporni “mučiteljski” članak mi je rekao da ga “nije uspio preuzeti, jer ga je Bali na neki način zaštitio”! Međutim, pismo koje sam uputio Baliju imalo je ipak pozitivan učinak, jer je on, misleći da sam dobio sporni članak, vratio istoga na svoju internetsku stranicu. Tada sam ga preuzeo u elektronskom obliku. Tu je uzrok moga iznesenog zaključka o zaštiti teksta, bez obzira bio zaključak osnovan ili ne. S obzirom da imam loše iskustvo s preuzimanjem zaštićenih stvari na internetu nisam se nimalo trudio. Inače, uvijek kada zbog navoda prenesem dijelove tuđeg teksta u elektronskom obliku u svoj tekst, postupam kao da sam ih prepisao iz knjige, odnosno osobno to otipkam, jer ne volim raširenu “znanstvenu metodu” copy – paste. Bali cinično komentira da “nikome nije kasno naučiti nove vještine, pa ni asistentu u 46. godini života”. Podatak o mome statusu i mojim godinama preuzeo je s moje službene stranice na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, ali ne i činjenicu da se uskoro navršava 30 godina moje publicističke aktivnosti što se vidi iz tamo priložene bibliografije. Bali ili ne zna računati brojevima većima od 10 ili ne zna naći paralelu za takvog ne asistenta nego sveučilišnog profesora. Ja ću u budućnosti sigurno (željeti) naučiti još štogod u informatici, ali mi nikad neće pasti na pamet prikazivati i recenzirati neku informatičku knjigu, kao Bali onu iz arheologije od Maje Petrinec o starohrvatskim grobljima, o čemu zna neusporedivo manje nego ja o informatici.

Iz razloga što sam Balijevu ironičnu izjavu „da možda imam sposobnosti medija koji komunicira s onostranim“ doživio kao zločestu doskočicu infantilnog (nomen est omen) historiografa, Bali ponovno ironično zaključuje da je to “zaista zrelija doskočica u usporedbi s njegovom zločestom”. Ne zanima me jesam li prvi koji se, kako piše, poigrava njegovim prezimenom, i dodaje, mađarskog porijekla (možda i Mađarska zbog toga treba uputiti protestnu notu?). Tko mu je branio da on svoj odgovor napiše na engleskom jeziku te moje ime i prezime prilagodi kao Dark Perish, što u prijevodu ne zvuči lijepo, ali mi nimalo ne smeta. Jer, Bali smatra da sam “mogao biti maštovitiji, ako sam već uspio, citirajući njega, koji je pak sam citirao Jutarnji list, prošvercati riječ vukojebina, u franjevački časopis za duhovnost, znanost i umjetnost”. Trebao sam valjda prepisati v(……..)a, da čitatelji mogu pogađati koja je prostačka i kolokvijalna novinarska riječ u pitanju. Kao da hercegovački franjevci u ispovjedaonici nisu čuli veće gadosti od te riječi!

Da bi Bali samog sebe i čitatelje uvjerio da upotrebljavam neprimjeren rječnik, poziva se i na moj odgovor A. Škegri također u Hercegovini franciscani, gdje “prigovaram na vađenje izjava iz konteksta (zapravo samo čitatelje upozoravam na to – op.) i opravdavam ton nekih svojih tvrdnji (zapravo tvrdnju o Boži Biškupiću, o čemu se tek kasnije pisalo u novinama – op.) objavljenih u časopisu Status prilagođavanjem diskursu publikacije”. Zato je Baliju “vrlo zanimljivo to što Hercegovina franciscana po mome viđenju ima diskurs primjeren za objavu moga teksta poprilično interesantnog tona”. Posljednje riječi doživljavam kao kompliment, ali i upozoravam da su moji odgovori Škegri i Baliju u tom časopisu objavljeni u rubrici Osvrti (a Bali očito nije imao časopis u ruci, nego samo moj članak u elektronskom obliku koji sam mu poslao) gdje je takav diskurs i dalje opravdan. Odnosno ti moji članci nisu ocijenjeni i objavljeni kao znanstveni članci, iako su znanstveno potkrijepljeni (njima dvojici vjerojatno nisu).

Bali se pita jesu li riječi kao “v(……..)e, fekalne vode, rakija i pivo, čudnovati kljunaši, infantilni historiograf zbilja tipično izražavanje na stranicama stručnog časopisa koji uređuju franjevci” i podrugljivo zaključuje da to “valjda spada pod umjetnički diskurs”. Ne znam zašto ne bih smio u kontekstu spomenuti fekalnu vodu za nešto što nije za piće i za držanje, u stvarnom ili prenesenom značenju? Još manje ne mogu pojmiti zašto nisam smio spomenuti rakiju i pivo. Ipak sam pisao o Hrvatima i njihovoj svečanosti povodom krunidbe, a ne o bolnici s liječenim alkoholičarima. Isto tako, Hercegovinu franciscanu ne izdaje islamska vjerska zajednica, barem ne ona u Saudijskoj Arabiji ili Iranu, da bi spominjanje konzumacije alkohola na svečanostima bilo nepoželjno ili zabranjeno. Čudnovate kljunaše sam spomenuo kao satiričnu paralelu (možda čudovišta bolje zvuče?),

jer to upravo ja ispadam Balijevim čuđenjem zbog drukčijeg pristupa pečatu iz Podgradine, a njegovo ponašanje prema meni, u tekstu na koji sam reagirao, zaista doživljavam zločestim na razini infantilnosti.

Iz razloga što sam za izričaj “Bogu iza nogu” napisao da mu očito ništa ne znači druga Božja zapovijed, Bali mi upućuje komentar “rugala se uvažena doktorska sova magistarskoj sjenici”. Ako je mislio na doktorsku titulu stavljenu uz moje ime u članku na koji reagira, odmah moram reći da ju nisam stavio ja nego uredništvo u skladu sa svojom uređivačkom politikom. Naime, između završetka i objave tog članka, poslije 3,5 godine strpljivog čekanja i trpljenja protuzakonitih spletki (ljudi prema meni gorih od Balija), obranio svoju doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zadru i postao doktor znanosti po starom programu. Kao “doktorska sova” ne mogu se rugati Baliju kao “magistarskoj sjenici”, jer Bali nije nikakav magistar znanosti nego struke po tzv. bolonjskom procesu, koji je doveo do inflacije i devalvacije te titule. Bali piše da ni “meni očito ništa ne znači osma Božja zapovijed” jer sam napisao da je on svoj tekst objavio na hrvatskom internetskom povijesnom portalu Historiografija.hr i ističe da je to “izmjereno mojim detektorom razine grijeha” laž. Jer, Balijev tekst nije nikad objavljen na tom portalu (na kojem je aktivist) nego na Facebook stranici Hrvatskog povijesnog portala! Dakle, zbog otežanog provjeravanja na kojem je internetskom portalu bio povučeni članak, slagao sam na način da je to bilo u Gornjim Vinjanima, a zapravo je u Donjim Vinjanima (u bosanskoj verziji stoje Vakufi).

“Od svih mojih mudrolija najviše ga je nasmijalo to što ga smatram” trezvenim patriotom i “moja vrlo inteligentna opaska da činjenica što je svoj tekst objavio 10. travnja” može biti slučajnost, ali i bezobrazna provokacija. Pod trezvenim patriotom u historiografiji i arheologiji smatram onoga koji se bavi nacionalnom poviješću, ali nije opterećen romantizmom, a Bali se izdaje za takvoga, i druge (pa tako i mene) proziva zbog suprotnosti. Isto tako, na dan proglašenja ustaške Nezavisne Države Hrvatske mogu bezobrazne provokacije doći i od onih koji su tzv. ljevičari (npr. antifašisti tipa Stjepana Mesića) i to je ono što nisam (bio) siguran s Balijem. Zato se Bali pita “smatram li kao lukavac, koji ga je prokužio, da je on desničarski ili kakav već provokator”. Čitajući njegove rečenice moj odgovor je jednostavan: ni desničarski ni ljevičarski nego pravi provokator. A, to mu je po svoj prilici kompliment. Jer, tu već Bali nabacuje frazu o “namještenju na račun poreznih obveznika”, a u drugom dijelu njegovog teksta jasno se vidi da (a)ludira na mene.

Na moju primjedbu da je teško razumjeti kako hrvatsko društvo nije prepoznalo takvog genija i trezvenog patriota, kakav je Bali, pa mu nije dalo radno mjesto (barem ono na Filozofskom fakultetu u Zagrebu poslije moga odlaska), što ga očigledno jako muči dok u drugima vidi mučitelje prvih stoljeća hrvatske povijesti, Bali za sebe ističe “da nije genij, ali je točno da ne dobiva plaću za izigravanje jednoga poput mene”. Tu ga moram razočarati, jer usprkos njegovom doživljaju moga “izigravanja genija” plaću u Hrvatskoj ne dobivam za znanstveni rad, niti sam ikad u toj istoj Hrvatskoj (nažalost ili srećom, kako se uzme) ni u susjednoj Sloveniji ili Bosni i Hercegovini dobio jednu jedinu lipu za objavljeni redak bilo kojeg svoga teksta (samo mi je mostarski časopis Status davao honorar kojeg sam se odricao u korist naklade časopisa), dok sam u bivšoj Jugoslaviji uvijek bio plaćen i to kao mladić prije i početkom studija. A, u novije vrijeme sam napisao, možda, najveći broj recenzija (ne prikaza!) i drugih kritičkih tekstova iz humanističkih znanosti u Hrvata. To govori koliko (ni)sam cijenjen u hrvatskom društvu, ali, ako ništa drugo, i to da moji tekstovi nikad nisu bili naručeni. Da bih postao, kako Bali piše, “uvaženi doktor” cijeli poslijediplomski doktorski studij kao i cijeli dugogodišnji znanstveni i terensko-istraživački rad iznesen u mojoj disertaciji financirali smo isključivo moja obitelj i ja. Dakle, hrvatskom društvu nisam za znanstveni rad ništa dužan, pa tako ni Baliju ni bilo kojem drugom poreznom obvezniku, a pogotovo ne instituciji u kojoj sam trenutno zaposlen.

Bali također ističe “da sam citirane riječi upotrijebio u potpisu jednog svog teksta u časopisu Status i one možda upućuju na osobu svojevremeno mučenu frustracijama zbog (ne)zaposlenja u struci, a koje se sad njemu dijagnosticiraju”. Moj neupućeni biograf ne zna da sam, kada sam to objavio (zima 2007. kako piše u tom broju Statusa), već pola godine imao radno mjesto na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu što se da provjeriti i na mojoj današnjoj službenoj stranici. Isto tako, moj plitki psihoanalitičar također ne zna pozadinu tog komentara uz moje ime, gdje je uredništvo Statusa tražilo da se kao novi autor predstavim čitateljima. Naime, u arheološkim krugovima je dobro poznato da sam ja bio u onoj skupini ljudi s kojima se ministar kulture Božo Biškupić, pod palicom Mirjane Sanader, obračunao, u mome slučaju tako što sam uskraćen za radno mjesto. Pozadina tog događaja seže u ljeto 2003., uoči izbora na kojima će Hrvatska demokratska zajednica na čelu s Ivom Sanaderom pobijediti, kada sam se u jednoj svojoj recenziji u stručnom arheološkom časopisu osvrnuo na objavljivanje zbirki radova, koje se onda uoči izbora u znanstveno i nastavno zvanje predstavljaju kao knjige. Naime, Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske propisalo je da kandidat za izbor u više zvanje mora imati knjigu, ali lukavo nije navelo da knjiga mora biti izvorno djelo! Iako nisam naveo ni jedan izravan slučaj, tu se dotična gospođa prepoznala. I čekala pogodan trenutak za osvetu. Upravo kada sam u jesen 2005. ostao bez radnog mjesta objavio sam recenziju prve u nizu blesavih, ali ideološki opasnih knjiga o “historiji bosanske duhovnosti” od Muhameda Filipovića, na što je reagirao njegov nesretni i intelektualno ograničeni sljedbenik Senadin Lavić, između ostalog napisavši da je moja recenzija smišljen i projektiran pothvat, a to znači da hrvatsko društvo stoji iza mene kao autora, odnosno da me plaća za moje djelo. (Očito je Lavić Balijev predšasnik u zaključivanju!) Poslije određenog vremena dobio sam radno mjesto upravo u blizini dotične gospođe, ali ne u nastavi i znanosti nego zbog angažmana te institucije na arheološkim iskopavanjima na autocesti. Tada sam u odgovoru Laviću napisao sljedeće: »(…) neposredno poslije završetka pisanja te recenzije i njezine predaje za tisak ostao sam, bez ikakvog obrazloženja, bez radnog mjesta u Odjelu za arheološku baštinu Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture republike Hrvatske u Zagrebu, iz razloga koji je u potpunosti poznat samo ministru Boži Biškupiću. Tamo sam bio zaposlen na određeno vrijeme, ali na sasvim novootvorenom radnom mjestu. Moja recenzija sigurno nema nikakve veze sa spletkama bivšeg trgovca i megalomanskog kolekcionara umjetnina na visokom političkom položaju, ali moj gubitak radnog mjesta M. Filipoviću i S. Laviću može biti zadovoljština u smislu nekakve “Božje kazne”.«

Dakle, kada sam u zimu 2007. napisao i objavio svoj odgovor S. Laviću (i D. Lovrenoviću – to što Bali u popisu mojih “žrtava” ne navodi Lavića, dovoljno govori da ga ne smatra nimalo vrijednim, kao ni M. Filipovića), u Hrvatskoj je u javnim medijima postojala cenzura svega što bi se negativno pisalo o Sanaderu i njegovoj obitelji te korumpiranoj i kriminalnoj Vladi, a upravo će po drugi put pobijediti na parlamentarnim izborima, te još više postati oholi na štetu Hrvatske. Očekujući da bih ponovno mogao biti uskraćen za radno mjesto i ne želeći na bilo koji način uplesti Filozofski fakultet, nisam želio staviti ime institucije uz svoje! Mnogi su moji znanici smatrali da je to što sam tada napisao za Biškupića bilo neodgovorno prema mojoj obitelji u kojoj sam jedini zaposlen. Da je kojim slučajem bilo posljedica, one bi bile isključivo na štetu moje obitelji i mene, a ne kao u slučaju obitelji Sanader gdje ispašta cijela Hrvatska. Biškupića ne treba posebno spominjati, jer se danas skriva u mišjoj rupi. Kada su 2010. i 2011. hrvatski mediji raspalili po Sanaderovima, meni to uopće nije bilo zanimljivo i zabavno, i čak sam novinare, kada su mi se obraćali, uskratio za takve napade protiv dotične gospođe. To je istinita, ali ne i žalosna priča nekoga tko u Balijevim očima “izigrava plaćenog genija” u znanosti i ima “namještenje na račun poreznih obveznika”. I sve to bez ankete jesu li studenti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam dragovoljno jedno vrijeme predavao, i studenti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, na kojem sada predajem, zadovoljni mojom nastavom. S obzirom da plaća koju zarađujem već dugo nije dovoljna ne za pristojan život nego za uzdržavanje moje obitelji (a kamo li samostalni znanstveni rad ili privatno plaćanje postupka za izbor u znanstveno zvanje bez čega ne mogu napredovati), nemam ništa protiv da me Hrvatska uskrati za tu istu plaću. Bilo bi dobro da se taj ušteđeni novac uloži u zakladu (fondaciju) za nezbrinute povjesničare i žrtve moga pisanja.

Baliju je preostalo da se “zahvali dragom Bogu i akademskoj zajednici što je pošteđen zaposlenja u nekoj historiografskoj ili srodnoj instituciji”. Objektivni razlog mu je financijski što potkrjepljuje, poput zatucanog yugogastarbeitera, isticanjem zarade. (Ako sam čak imao malu dvojbu u Balijevu infantilnu zločestoću, on mi ju je uklonio s porukom da ću od njega “možda jednog dana dobiti razglednicu iz afričke zemlje Safari”. S obzirom na sljedeći stih iz te pjesme zna se s kime me uspoređuje. Kada smo kod njegove razglednice iz neke egzotične zemlje, ispao bi mi simpatičniji da se tu na svoj račun poigrao sa svojim prezimenom.) Subjektivni mu je razlog “što bi pripadati istom stadu u kojem sam ja možda bilo toplo neko vrijeme, ali bi zbog moje prisutnosti uvijek bilo itekako smrdljivo”. Također, “pretpostavlja da je osjećaj uzajaman, pa je dobro što smo obojica pošteđeni muke”. Čitajući Balijeve rečenice zamislio sam se kako li je i koliko tek dragom i svemogućem Bogu teško u želji i nastojanju da svi ljudi u konačnici budu u istom stadu. Zaista bih volio da se Bali zaposli u struci i ostane prisutan u znanosti, jer dosad nisam imao tako poticajnog kritičara, na čemu sam mu jako zahvalan. Njegova prisutnost neće mi biti “smrdljiva”, osim ako to ne bude smrad sumpora, jer ću se u tom slučaju potruditi da mu moj “smrad” bude od omiljenog mi i ugodnog tamjana. U svakom slučaju mu obećavam da će mu i naša udaljenost svaki put, kada se bez argumenata osvrne na moje postavke, biti vruća bez obzira na debljinu njegove karakterne i znanstvene, još uvijek mlade kože.

U svome očitovanju, Bali mi prebacuje da mu pripisujem novinarske napise o novotkrivenoj kraljici, iz čega bi se trebalo zaključiti da ih on zapravo samo citira a ne prihvaća, odnosno da ne vjeruje u to Budakovo “otkriće”. Ali, kako ja to mogu znati kada nije stavio riječi “navodna ili tobožnja novootkrivena kraljica Domaslava”? Upadljivo je da se Bali dosta neodređeno osvrnuo na Budakovo “medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti”. Govorio je o marketinškom pothvatu s Budakovim romanom o hrvatskim vladarima, ali u navođenju Budakovog “znanstvenog” otkrića hrvatske kraljice Domaslave nije bio jasan, pa sam zbog toga postavio nekoliko pitanja u tom pogledu i to ne njemu. Bali je svjestan da za profesionalno (mislim na plaćeno, a ne stručno) bavljenje hrvatskom poviješću srednjeg vijeka nije dovoljno biti pametan, načitan i pismen (što sve neupitno on jest), nego je potrebno imati naklonost osoba koje o tome odlučuju, a to je u Zagrebu Neven Budak. To je znao i Tvrtko Jakovina, koji je još kao student polovicom 90-ih godina prošlog stoljeća na Hrvatskoj televiziji vodio emisije o povijesti, a u goste je pozivao svoje profesore s Filozofskog fakulteta u Zagrebu! Nikakvo čudo što je on ubrzo postao njihov kolega na tom fakultetu. I zagrebački sveučilišni profesori povijesti su ljudi. Takvim je putem pokušao ići i Bali kada je 2008. za časopis zagrebačkih studenata povijesti Pro tempore napravio intervju upravo sa svojim tadašnjim profesorom Budakom. U intervjuu je Budaku postavio pitanja na koja je on (i ne samo on) već znao odgovore. Bali bi trebao biti svjestan, ako je nešto očekivao ili još uvijek očekuje od Budaka, da zaposlenje može dobiti ne po očevima i stričevima, nego po baki. Odnosno po baki za koju je vrijedila pjesma Mlada partizanka bombe bacala. Bali očito nema takvu baku.

Svoju ispravu Bali završava navođenjem dijela sadržaja jednog od nekoliko mojih elektronskih pisama upućenih njemu, kada smo se kratko dopisivali, a na koja se inače cijelo vrijeme poziva u svojim “znanstvenim” bilješkama. Tako sam mu u tom pismu odao priznanje kao ozbiljnom, upućenom i oštrom kritičaru, i to mene i mojih postavki(!), te mu poručio da od mene nema večeru, koju sam davno obećao prvome takvome, ali da zasad ima piće. Bali se pita “kojem Darku Periši vjerovati – onom koji ga privatno časti komplimentima i pićem ili onom koji javno piše o fekalnoj vodi (a nisam zaposlen u Zagrebačkom holdingu – op.) i zabrani piva Tomislav”. Ne znam i ne zanima me kako je hrvatskim i međunarodnim zakonom riješeno Balijevo cinično ponašanje na internetu slično ostavljenoj i ucviljenoj ženi koja je, nakon što je zavedena komplimentima, iskorištena, pa u javnosti pokazuje privatna pisma iz kojih se može vidjeti da je uskraćena ne za večeru nego čak za piće.

I još nešto, Bali je u svome obraćanju meni u javnosti, ako ništa drugo onda zbog samog sebe, trebao biti maštovitiji s naslovom svoga odgovora na osobnoj razini, jer puno je lakše i manje opasno imati beton u glavi, nego procese koji stvaraju halucinacije (pričine – ako ljepše i manje uvrjedljivo zvuči na hrvatskom jeziku).

 

Dakle, iz priloženog se vidi da se Bali u svome odgovoru uglavnom bavi sa mnom, a zaobilazi ono što sam ja napisao o njegovom (ne)znanju i (ne)razumijevanju o temama o kojima mi je prethodno s visine docirao. Mogu samo pretpostaviti da se slaže s činjenicama i zaključcima koje sam iznio. Zbog toga se on u svojoj nemoći hvata za moje sitne propuste, koji su stvorili neke nejasnoće, pa ću se na njih osvrnuti.

Na jednom sam mjestu napisao: »Teško da će historiografija doći do novih pisanih izvora o kralju Tomislavu. Male su mogućnosti da će se pojaviti neki spis kao što je to posljednji put bilo s manuskriptom benediktinca Gottschalka, u kojem on, između ostalog, opisuje svoj boravak na dvoru kneza Trpimira.« Na to se Bali iščuđava izričaju posljednji put i odmah mi iz glave daje lekciju da je “Vinko Foretić 1956. objavio sadržaj Korčulanskog kodeksa u kojem su neki od poznatih otkriveni neki do tog trenutka nepoznati podaci (o zakletvi Petra Krešimira IV. koji je papinskom legatu Majnardu zajedno s dvanaest župana prisegnuo da nije ubio svoga brata Gojslava) ili podatak iz montekasinske kronike gdje se spominje da je rex Cresimerius osnovao samostan na Susaku, a misli da je Ivan Ostojić bio prvi koji mu je posvetio pažnju”. Da mi je Korčulanski kodeks poznat, a samim time tko ga je i kada (točno je 1957.) objavio vidi se u mome navodu ubojstva kralja Gojslava. Isto tako, Bali je mogao dodati da su se u najnovije vrijeme u hrvatskoj znanosti pojavili podaci iz odavno poznatih franačkih anala, ali koji nisu korišteni u proučavanju prostornog rasporeda plemena koja su se s Hrvatima doselila na područje Dalmacije. Točno znam kada sam pogriješio – onog trenutka kada sam ispred riječi spis svjesno izostavio pridjev istovremen. Naime, taj pridjev lektori (s kojima nemam samo ja problema) često neopravdano prepravljaju u istodoban, a to za mene nije isto, a nisam želio napisati pridjev suvremen, jer asocira na današnjicu. Podaci u izvorima koje Bali navodi, donose važne podatke o pojedinim ranosrednjovjekovnim hrvatskim vladarima, ali im nisu suvremeni, jer je Korčulanski kodeks iz 12. st., a Chronica Casinensis major je iz prve polovice 13. st. A, to nije rani nego je razvijeni srednji vijek, tako da podaci o ranosrednjovjekovnim hrvatskim vladarima u tim spisima nisu prvorazredni, jer su po dva-tri stoljeća mlađi od vladara koji se u njima spominju. Za razliku od tih izvora, manuskript benediktinca Gottschalka je iz 9. st., odnosno suvremen je knezu Trpimiru o kojem se govori, pa je tako prvorazredan izvor. Možda to Baliju kao historiografu nije važno, ali meni kao arheologu jest. A, da sam kao arheolog govorio da su male šanse da će se pojaviti takav (istovremeni) spis o Tomislavu, jasno svjedoči moje mišljenje da se sve nade trebaju polagati u arheologiju, pa tako i u otkriće natpisa s Tomislavovim imenom. A takav natpis bi valjda trebao biti suvremen hrvatskom kralju Tomislavu. Ako sam bio nejasan ispričavam se čitateljima svoga članka, ali ne i Baliju jer sam mu na više mjesta objasnio da iz neznanja krivo tumači moje rečenice.

Na moju najavu čitanja natpisa na pečatu iz Podgradine kod Livna, Bali uzvraća da je “grčka epigrafija zeznuta stvar i to ne bi bio prvi pečat o kojem postoje različita čitanja, pogotovo ako je oštećen”. Slažem se da je grčka epigrafija “zeznuta stvar”, ali Bali nikako da shvati da je natpis na tom pečatu ako ne sasvim latinski, onda maksimalno latiniziran. Čitanje tog pečata je zaista bilo i ostalo “zeznuta stvar” Baliju, jer ga nije vidio ni uživo ni na jasnim fotografijama. Bali se zato duri što sam u dva navrata imao mogućnost iznijeti čitanje tog pečata, a to radim tek poslije objave njegovog članka. Naravno, u prvom sam navratu pečat prepustio Ivanu Mirniku iz Arheološkog muzeja u Zagreba, da ga kao specijalist determinira, što je on površno i netočno napravio, dok sam se u drugom navratu ukratko osvrnuo na pečat u jednoj studiji čija tema nema veze s raspravom o čitanju natpisa na njemu. Bali uvrijeđeno konstatira da “čim se pojavio njegov rad Pečat bizantskih careva Lava VI. i Aleksandra iz Podgradine kod Livna, u kojem je, između ostalog komentirao i opovrgnuo moje interpretacije, odjednom imam vremena i pripremam rad o pečatu”, a zatim se brine o mojoj motivaciji te se pita “je li mi zbilja stalo do točnog čitanja natpisa pečata ili mi je važnije da ono bude različito od njegovoga, a zna da je ono drugo”. Stručnjak sa znanstvenim ambicijama, koji tako razmišlja i zaključuje, od mene može dobiti samo sažaljivi podsmijeh. Znam za situacije kada su se znanstvenici ljutili i vrijeđali ako ih je netko pretekao s temom ili zaključkom (o prisvajanju rezultata, čega sam nedavno osobno bio žrtva, da ne govorim), ali duravi Bali očito je prvi koji je uvrijeđen i zabrinut što će se netko poslije njega baviti nekom temom, bez obzira koja bila motivacija. A, razlog nije taj što se Bali ne slaže s mojim prethodnim tumačenjima, nego zato što na pečatu ne piše (sve) ono što je Bali naslijepo pročitao i što pečat stavljam u drugi i drukčiji povijesni kontekst nego on.

Baliju nije preostalo ništa drugo nego da svoje dojmove predstavi kao kolektivne jer “misli da je većini onih koji su imali nesreću vidjeti moje radove zadnjih nekoliko godina jasno da inspiraciju za pisanje pronađem prvenstveno kada se osjećam prozvanim, iritiranim ili kakvim već”. U takvoj situaciji onda samo mazohist, a ne recidivist kako samog sebe Bali naziva, može pročitati sve što sam posljednjih nekoliko godina objavio. Tu Baliju kao nesretnom čitatelju izražavam duboku sućut za boli koje samome sebi nanosi prateći i čitajući godinama moje tekstove.

Ali, kako je to zapravo Bali u svome znanstvenom radu objavio pečat iz Podgradine i između ostalog komentirao i opovrgnuo moje interpretacije? Za početak treba reći da Bali u svome radu nije uopće objavio ilustracije, na osnovi kojih bi on mogao dokazati svoje čitanje, a drugi ga provjeriti i prihvatiti. S obzirom da je pečat, kako sam Bali kaže, oštećen, onda ga treba objaviti osim fotografijama u prirodnoj veličini, i uvećanima, a također i s jasnim crtežima, bez obzira što Bali meni docira kako su objavljeni pečati u katalozima. To je velik i ozbiljan metodološki propust za rad u kojem je pečat prvi put šire znanstveno analiziran, tako da zamjerke treba uputiti i uredništvu časopisa Radovi Zavoda za hrvatsku povijest koje je prihvatilo Balijev rad.

Bali navodi da arheološki kontekst pečata iz Podgradine nije jasan, ali ne shvaća da velik broj nalaza  ranosrednjovjekovnog oružja i opreme na strateški važnoj utvrdi iznad Podgradine i oko nje upućuje da je tu bilo bojište, te da prisutnost hrvatskog vladara kao potencijalnog primatelja dokumenta s carskim pečatom na tom mjestu u takvim okolnostima ne znači da je to bila njegova rezidencija (dvor), nego samo privremeno sjedište tijekom ratnih operacija.

Bali u pojavi bizantskog carskog pečata duboko u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj ne vidi hrvatskog vladara, posebno ne Tomislava, kao primatelja dokumenta s tim pečatom, nego stratega (upravitelja) bizantske Dalmacije. A upravo je Tomislav kao hrvatski vladar bio upravitelj bizantske Dalmacije!

Bali je pečat vezao za bizantsko novačenje plaćenika iz istočnojadranskih sklavinija, a to znači i iz Hrvatske. Da bi bio uvjerljiv više sebi nego drugima naveo je da pisani izvori, pogotovo De ceremoniis, podržavaju takvu mogućnost. U 44. poglavlju tog djela nalaze se podaci o bizantskim vojnim ekspedicijama na Kretu (910. – 911.) i u južnu Italiju (935.). Bali je priznao da se tu ne nalaze podaci koji bi mogli svjedočiti o sudjelovanju plaćenika iz krajeva blizu Dalmacije. Iako mu je ta činjenica na prvi pogled izgledala kao otežavajuća okolnost, odmah se snašao i ustvrdio da u vezi s prvom ekspedicijom nema nikakvih podataka niti o postrojbama iz Peloponeza, Drača i Kefalonije. I to bi trebao biti nekakav argument? Situacija oko Dalmacije mu je drukčija u 45. poglavlju, koje sadrži podatke o ekspediciji na Kretu 949. Na početku popisa stoji “100 ousiaka chelandria, a od tih 100 jedinica, sedam u Draču i Dalmaciji”. Zatim se na popisu postrojbi koje su trebale krenuti na Kretu navodi brojnost postrojbi pojedinih stratega, ali i plaćenika. Osim redovite vojske i zarobljenika, kao plaćenici su navedeni – kako ih Bali čita – Kijevski Rusi i Tulmaci, a za sve je jasno naglašeno koliku su plaću, izraženu u zlatu, te postrojbe trebale dobiti.

Bali se zapitao tko su bili Tulmaci i odmah je naveo da ih je Gustave Schlumberger davno identificirao kao Dalmatince te da je ta skupina plaćenika služila na carskim brodovima i u carskoj palači. Bali je samo na osnovi toga zaključio: “Iako se ovakav oblik imena čini netipičnim za skupinu iz Dalmacije, moguće je da se radi o odrazu lokalnog dijalekta i vlastitom nazivu koji odskače od klasičnog nazivlja bizantskih autora.” Naravno, nije objasnio zašto bi bizantski izvori za zajednicu iz Dalmacije, koja je bizantska tema, koristili oblik koji nije blizak njihovom administrativnom i uopće tradicionalnom imenu. Na osnovi običnog domišljanja i nagađanja da su Tulmaci zapravo Dalmatinci, mladi vrli znanstvenik je već u sljedećoj rečenici samouvjereno zaključio: “Ovi podaci jasno govore da je Bizant koristio plaćenike iz dalmatinskog zaleđa za svoje potrebe.” (istaknuo D. P.). Iako je iskreno istaknuo da se svi podaci o Tulmacima okvirno datiraju u sredinu 10. st., to mu nije predstavljalo smetnju, jer su “postrojbe iz istočnojadranskih sklavinija sudjelovale u bizantskim vojnim pohodima ili su kao saveznici djelovale protiv bizantskih neprijatelja još u 9. stoljeću”, ali da “u svakom slučaju nije riječ o postrojbama stratega Dalmacije”. Ako Tulmaci nisu bili postrojba stratega Dalmacije onda otpada i etimološko vezivanje njihovog imena za Dalmaciju. Samim time otpada njihovo vezivanje za neku sklaviniju u blizini dalmatinskih gradova, jer su Slaveni samo preko te bizantske teme mogli dobiti naziv Dalmatinci pa makar – kako je Bali “genijalno” zaključio – “taj naziv odskače od klasičnog nazivlja bizantskih autora”. Kao da je riječ o gumenoj lopti.

Bali je također podsjetio da su odnosi Hrvatske i Bizanta stabilni krajem 9. i u prvoj polovici 10. st. i da se “u pojedinim aspektima taj odnos može promatrati kao saveznički, npr. ekspedicija na Bari 871. godine ili sukob s Bugarima 20-ih godina 10. stoljeća.” Takav je zaključak u suprotnosti s poznatim povijesnim činjenicama. Pohod za povrat Barija od Arapa saveznički su organizirali franački car Ludovik II. i bizantski car Bazilije I. Hrvati su do kraja 9. st. priznavali vrhovnu vlast franačkih vladara, a u pohodu na Bari sudjelovali su kao franački podanici. Nedugo poslije toga bizantska je mornarica poharala istočnu jadransku obalu, pa se Ludovik II. žalio Bizantu da su tom prigodom napadnuti njegovi

slavenski podanici, koji su sudjelovali u oslobađanju Barija. O tome je Bali nešto trebao naučiti od svojih profesora tijekom studija povijesti.

Konstantin Porfirogenet u djelu De ceremoniis piše o Tulmacima sljedeće: Unutar Brončanih vrata nalazili su se posvuda Tulmaci s bakljama, opremljeni kopljima i naoružani domaćim mačevima i streljačkom opremom. Ispred ograde ˂vrata˃ nalazile su se ˂šarolike˃ trupe, jedni prema dijelu za vojsku, drugi prema kancelariji hilijarha, ˂a činio ih je˃ ostatak mornaričkog ˂pješaštva˃ – što višak Tulmaca (Ταλματξίον) što ˂nedavno˃ pokršteni Rusi (βαπτισμένοι ʿΡως), s bakljama, opremljeni štitovima, a naoružani i domaćim mačevima. (II, caput 15, lineae 15-22, pagina 579). Dakle, uz Tulmake se ne navode “Kijevski Rusi”, kako prevodi Bali, nego “pokršteni Rusi”! Isticanje da su Rusi (nedavno) pokršteni ukazuje da su Tulmaci već duže vrijeme kršćani, a obje zajednice su morale govoriti srodnim jezicima zbog učinkovitosti tijekom zajedničkog stražarenja u Konstantinopolu. Toliko o čitanju i razumijevanju pisanog izvora na koji se Bali poziva i s kojim drugima docira. Tko su bili Tulmaci i jesu li na bizantskim brodovima uvijek plovili s Rusima ili nekim drugim sličnoga imena, ostat će slatka tajna do sljedeće prigode (jer se ne smijem, kako Bali piše, reklamirati), ali mislim da je svakome jasno da nisu u pitanju nikakvi Dalmatinci ili nekakvi Dlamočani prema novoj teoriji.

Na Balijev zaključak da “svojim tumačenjem degradiram hrvatskog vladara, vjerojatno Tomislava, na razinu nižu od one koju je zaista zauzimao u bizantskom vrijednosnom sustavu u vrijeme nastanka livanjskog pečata”, jer su “hrvatski vladari od bizantskih primali pošiljku sa zlatnim a ne olovnim pečatom” mogu samo zaključiti da Bali smatra da su hrvatski vladari, pa tako i Tomislav zauzimali “visoko mjesto u bizantskom vrijednosnom sustavu”. A, trebao sam napisati “više mjesto”. I odmah sam Baliju lažov! Da sam napisao da je Bali zaključio da je hrvatski vladar Tomislav zauzimao više mjesto od nižeg mjesta, koje sam mu ja tobože procijenio, vjerojatno ne bih bio lažov, ali bih ispao Bali. Jer, samo je njemu poznata mjerna jedinica u bizantskom vrijednosnom sustavu za takve procjene. Tu se zaista nalaze “moje poteškoće sa razumijevanjem onoga što piše” u Balijevim povijesnim isprav(k)ama.

P. S. (Ne)suđeni kralj hrvatske historiografije srednjeg vijeka Tomislav Bali povelju o svojim pravima datira sa 7. 2. 2016. s napomenom da “nije provjerio ima li nešto provokatorsko u datumu”. Ništa, osim što ju je obznanio točno uoči korizme, pa sam se morao odupirati iskušenju da se ranije očitujem.

Autor teksta: Darko Periša, travanj 2016.

Portal Arheo Hercegovina prenosi u cijelosti tekst autora. U rubrici recenzije objavljivati ćemo prikaze, osvrte i diskusije autora koje su vezane za arheološke i historiografske teme.