Ivo Lučić, Radoslav Dodig i Tomislav Anđelić

IN MEMORIAM RADOSLAV DODIG (1954. – 2016.)

Smrt Radoslava Dodiga potresla je mnoge ljude u raznim intelektualnim krugovima u kojima je bio poznat i cijenjen. Iako su svi njegovi prijatelji znali da se već sedmu godinu bori protiv okrutne bolesti današnjeg doba i da mu je tijelo jako iscrpljeno, ipak ih je, zbog vedrine njegovog duha cijelo to vrijeme, sve zatekla njegova smrt. Teško je nabrojati što je Rade sve bio po struci: klasični filolog, arheolog, antički epigrafičar, povjesničar, lingvist, političar, novinar… Ali, povrh svega, Rade je po naravi i karakteru bio utjelovljenje iskre Božje dobrote i visoka moralna vertikala.

Rođen je u Prologu između Ljubuškoga i Vrgorca na samoj granici uspostavljenoj davne 1699. između tri tadašnje, ali odavno nepostojeće velesile – Osmanskog Carstva, Venecijanske Republike i Habsburške Monarhije. Ta je granica podijelila Hrvate na dalmatinske i hercegovačke, na one koji danas žive u Hrvatskoj i one koji žive izvan nje – u Bosni i Hercegovini, a nisu dijaspora. Ta, u novije doba sve izraženija, granica danas stvara podjelu Hrvata na jedan specifičan način. Ako je Hrvat iz Hercegovine u nečemu poznat i priznat u svijetu onda je u medijima u Republici Hrvatskoj samo Hrvat, a ako se bavi politikom ili se ogriješio o zakon onda je Hercegovac. Iako je Rade bio poznat i priznat u Republici Hrvatskoj, izdanje Večernjeg lista od prošle nedjelje nije donijelo vijest o njegovoj smrti i pokopu, dok je izdanje istog lista za Bosnu i Hercegovinu donijelo na dvije stranice dirljive nekrologe popraćene fotografijama. Očito Radina smrt nije jednako važna s obje strane Prologa.

Rade je pohađao Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu gdje je 1968. maturirao kao najbolji učenik. Tu je otkrio i pokazao svoju nadarenost za latinski i grčki jezik s književnostima. Zbog toga je odlučio upisati studij klasične filologije, ali to je nije mogao lako ostvariti, jer sveučilišta u komunističkoj Hrvatskoj nisu priznavala mature na katoličkim gimnazijama. Univerzitet u Beogradu je pak priznavao mature u katoličkim gimnazijama i rado prihvaćao i podržavao takve studente. Međutim, reputacija Ljubuškoga kao ustaškog kraja i strah od UDB-e vodila je ljubuške katoličke sjemeništarce, pa tako i Radu, u političku zavjetrinu u Skoplje. Na Sveučilištu u Skoplju postojala je prava dijaspora studenata iz Ljubuškoga.

Iako je diplomirao 1977., do polovice 80-ih godina prošlog stoljeća Rade je bio uglavnom bez radnog mjesta, ali je s akumuliranim ogromnim znanjem u popularnom i najvećem jugoslavenskom kvizu Kviskoteka od 1983. do 1986. sedam puta postao pobjednik zaključno sa superfinalima. Svojom inteligencijom i znanjem zadivio je cijelu Jugoslaviju. U adolescentskim društvima i krugovima u kojima sam se tada kretao kolale su doskočice: Kada budem narastao bit ću pametan kao Radoslav Dodig. i Svi skupa niste ni upola pametni kao Radoslav Dodig.

Tijekom studija klasične filologije u Skoplju Rade je slušao i predavanja iz klasične arheologije kod profesora Ivana Mikulčića, koji je bio jedan u nizu Hrvata koji su na Filozofskom fakultetu u tom gradu predavali po nagradi ili kazni. Uz njega se Rade zainteresirao za arheologiju tako da nije slučajno da je svoj prvi znanstveni rad objavio iz polja antičke arheologije i epigrafije, koji je odmah zapažen. Na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku je od 1986. do 1988. pohađao interdisciplinarni poslijediplomski studij Kulturna povijest istočne obale Jadrana. Magistarski rad Ljubuški kraj u antičko doba obranio je 2006. na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom akademika Nenada Cambija.

S demokratskim promjenama u Jugoslaviji ušao je u politiku iz najboljih namjera (zastupanje slobode govora i pisanja) kao član Hrvatske demokratske zajednice, ali je ubrzo razočaran izašao iz te stranke, a zatim i politike. Pisao je razne kolumne, a jedna politička ga je umalo stajala života. U svome Ljubuškom je ratne 1993. u po bijela dana na javnom mjestu doživio atentat od strane jednog čovjeka koji je pogrešno shvatio tu Radinu novinsku kolumnu. Nesretnik usijane glave iz pištolja je pucao u najpametniju i najbistriju glavu koju je sreo u životu. Ranjeni Rade preživio je pogodak, a “časni” Sud je atentatoru izrekao samo uvjetnu kaznu tako da Rade čak nije dobio odštetu za naočale koje je razbio pri padu – kako je sam ironično rekao na presudi. Neupućeni su ga ljudi, zbog prezimena, kasnije znali pomiješati s Miloradom Dodikom s kojim je bio zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine, na što bi se Rade znao nasmiješiti, ali i duhovito prokomentirati Milu kao nekadašnjeg kolegu.

Radu život nije mazio. Imao je očinski križ kojeg je kršćanski nosio, a o čemu nemam pravo govoriti, a kamo li pisati. Međutim, imam pravo govoriti i pisati o tome kako su ga ljudi zaobilazili i obezvrjeđivali u ovome pokvarenom svijetu kojeg je napustio. Čovjek valjda najteže od svega priznaje da je netko drugi inteligentniji i pametniji od njega samoga, pogotovo ako je taj u njegovoj blizini. Ako i prizna, barem u dubini svoje duše, pitanje je hoće li, posebno ako je u mogućnosti, pomoći ili barem ne kočiti takvoga.

Radoslav Dodig i Branka Migotti u posjetu lokalitetu Gračine

Društveno priznanje Rade bilo je dijametralno suprotno njegovom umnom potencijalu i predanosti za opće dobro. U Ljubuškom, kojeg je Rade obožavao i nije ga htio napustiti, a koji se također ponosi Radom, nalazi se Muzej franjevačkog samostana na Humcu, najstarija institucija te vrste u Bosni i Hercegovini. Rade je taj muzej obogatio s nekoliko lijepih rimskih kamenih spomenika koje je našao ili spasio, a uoči rata je bio oporan na povratu arheoloških nalaza s iskopavanja vojnog logora i kanaba Bigeste na Gračinama, koja je vodio Ivo Bojanovski. Nalazi su bili deponirani u zgradi Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa u Sarajevu, koja je u ratu uništena, a nalazi su pripali Muzeju na Humcu. Usprkos tome i činjenici da stanuje svega nekoliko stotina metara od Muzeja na Humcu, Rade nije bio pozvan da sudjeluje u postavljanju nove stalne arheološke izložbe nego je taj zadatak povjeren zadarskim arheolozima. Možda je bio predviđen da postavi lapidarij s antičkim spomenicima čija se zgrada dovršava, ali o tome ništa ne znam. U samome Ljubuškome se nitko nije potrudio da za njega nađe primjereno radno mjesto.

Najduže je Rade radio u gimnaziji u Metkoviću gdje je predavao latinski jezik i književnost. Podučavao je niz generacija, ali usprkos tome bilo je i takvih učenika, koji kada su prestigli svog profesora u akademskim titulama, nisu ga više pozdravljali ili su njegovu prisutnost ignorirali čemu sam nažalost osobno svjedočio. Kada je u obližnjem Vidu 2007. izgrađen Arheološki muzej Narona, natjecao se za mjesto ravnatelja, ali je na tu dužnost postavljen mladi arheolog bez dana radnog staža. A onda se netko čudi što je u jednoj Vladi Republike Hrvatske bilo nekoliko ministara kojima je to prvo pravo radno mjesto.

Ni s glavnim gradom Radine ljubljene Hercegovine – Mostarom, nije bilo ništa bolje. Jedino radno mjesto koje je dobio bilo je u Telekomu! Istina, Rade je sastavio jedan imenik, ali ne telefonski, nego svih poznatih stanovnika rimskih Bigesta. Kada je bio pozvan da predaje latinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, izgledalo je da je Radi napokon pripalo zasluženo radno mjesto. Međutim, netko je smatrao da to Radi treba biti čast pa cijeli semestar nije bio plaćen i suradnja je prekinuta. Očito poslodavac nije znao ili je zaboravio Kristove riječi: Ta vrijedan je radnik plaće svoje. A, Rade je svojim znanjem mogao još predavati i grčki jezik s književnošću, antičku arheologiju, povijest starog vijeka i nadasve antičku epigrafiju.

Želeći zaokružiti svoje klasične studije, na Sveučilištu u Zadru je prijavio doktorsku disertaciju iz antičke povijesti. S obzirom da je želio temu o antičkoj epigrafiji, za mentoricu je dobio profesoricu mlađu jedno desetljeće od njega i s naobrazbom za tu disciplinu slabijom od njegove. Rade joj je bio prvi doktorand, vjerojatno potreban i zbog daljnjeg napredovanja. Tema oko koje su se dogovorili bila je Stanovništvo na području Bosne i Hercegovine u rimsko doba 1. – 3. st. Etnička i društvena struktura na temelju epigrafskih spomenika. Dobar mentor i dobro izabrana tema je već pola napisanog doktorata, a to s Radom nije bio slučaj. Njegova je mentorica ambiciozno išla Ususret Liburnima, odnosno sveučilišnoj instant profesuri, ali ne i ususret kolegama. Već oboljeli Rade je za novog mentora uzeo uglednog profesora Slobodana Čaču, a kao novu temu Ardijejci – uspon i pad Ilirskog Kraljevstva. Disertaciju je uglavnom priveo kraju, ali ju zbog svoje i mentorove teške bolesti nažalost nije uspio obraniti.

Rade je objavljivao u mnogim znanstvenim i stručnim, posebno arheološkim časopisima i zbornicima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Iako je lingvist i poliglota, posebno su si mladi kroatistički aktivisti uzimali za pravo, a određena uredništva (posebno časopisa Opuscula archaeologica) im dopuštala, da ekscentrično lektoriraju njegove radove o čemu mi je pričao s razočarenjem. Kada budu Radina neobjavljena spisateljska djela data u tisak možda se lektori ponovno potrude posmrtno ga naučiti pravopisu njegovog materinskog, ali i intelektualnog jezika.

Kao društveni marginalci Rade i ja smo od prvog našeg susreta bili upućeni jedan na drugoga. Kada su na trasi Jadranske autoceste, posebno kod Vrgorca i Ploča, vođena mnogobrojna zaštitna arheološka iskopavanja svi su arheolozi željeli raditi za privatne arheološke tvrtke jer su obilatije plaćale nego državne institucije za koje sam tada radio. Studenti arheologije, posebno zadarski, izbjegavali su raditi sa mnom. S druge strane, Radu nitko nije zvao da sudjeluje u iskopavanjima, pa se na obostranu radost odazvao mome pozivu.

Zajedno smo proučavali prošlost i spomenike delmatskog i rimskog Delminija, pa smo u isto vrijeme, neovisno jedan od drugoga, reagirali na nerazumni čin zatrpavanja istraženih i konzerviranih termi rimskog Delminija od strane gvardijana franjevačkog samostana u Duvnu (za kojeg se Rade protivio da ga nazivaju Tomislavgradom), koji je upravo došao s misije u Švicarskoj. Gvardijan je na tom mjestu napravio parkiralište s turističkom pločom na kojoj piše da se ispod nalaze rimske terme. Rade se našalio napisavši: Potrebno je dobro mjesto za limuzine – bit će bolje lemozine. Jer Rade je bio jako duhovit čovjek. Kao i njegov veliki uzor Bojanovski, najviše je cijenio Karla Pača (Carl Patsch). Tako je jednom prilikom izjavu Bojanovskoga: Poslije Pača – nema Pača. parafrazirao u: Poslije Pača – pačići.

U nekrolozima Radi može se pročitati i to da je njegova smrt nacionalna žalost. Više od toga, njegov društveni položaj (pa tako i uvjeti rada) tijekom ovozemaljskog života bio je nacionalna sramota! Rade je definitivno stvarao na pogrešnom mjestu ili području u pogrešno doba. Njegovom humanističkom duhu i erudiciji najviše bi odgovarao Dubrovnik (da ne idemo daleko od Ljubuškoga) u renesansno doba. Usprkos svemu, Rade je bio od onih sve rjeđih osoba suvremenog doba koje humanističke znanosti čine boljim ljudima, a ne preambicioznim karijeristima spremnima na sve.

Zbogom veliki humanisto i erudito. Zbogom prijatelju.

Darko Periša, lipanj 2016.