Veljko Paškvalin, Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Djela K. LXXXIII, Centar za balkanološka ispitivanja K. 9., ur. B. Govedarica i N. Cambi, Sarajevo, 2012, ISBN 978-9958-501-82-1, 543 s., ilustr., 30 cm.

Krajem prošle godine iz tiska je izišla knjiga Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine, negdašnjega kustosa i načelnika Odjeljenja za arheologiju Zemaljskoga muzeja BiH u Sarajevu, dr. Veljka Paškvalina (29. 11. 1926. – 1. 8. 2008.). Riječ je o njegovoj disertaciji koju je obranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. i koja se može u rukopisu i sada naći u knjižnici Filozofskoga fakulteta i u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. I kao što u predgovoru kaže akademik N. Cambi, velika je šteta što radnja nije bila ranije objavljena. Trideset godina veliko je razdoblje u znanosti, mnoge tvrdnje bivaju osporene ili revidirane, pronađeni su novi spomenici, tako da  je zasigurno dio gradiva u knjizi zastario. To se u prvom redu odnosi na tipologiju spomenika, posebice stela, koja je više formalna nego strukturalna. Tu i tamo pisac atribuira ikonografske elemente u arhitektonskim nadgrobnim stelama kao utjecaj maloazijskih radionica i kultova Kibele i Atisa (197-198), očito pod utjecajem Schobera i Mansuellija. Novija istraživanja nisu potvrdila maloazijske veze vojničkih stela iz 1. st., već prije italskih radionica. Tipologiji spomenika (pod “Analiza likovnog i dekorativnog sadržaja”) Paškvalin je posvetio veliku pozornost, pa obrađuje titule, stele, are, cipuse, urne i sarkofage. Ipak, promakao mu je jedan oblik nadgrobna spomenika u obliku lunete (CIL III, 8499: Mopsus/Sex(ti) Vari ser(vus)/annor(um) XIIX/hic situs/ [—]). No on je 1985. izvađen iz Kapetanovića kuće u Vitini i prenesen u privremenu Gradsku muzejsku zbirku Ljubuški u Osnovnoj školi Gračine, Humac (sada je u Arheološkoj zbirci FSH-a), pa to auktor nije ni mogao znati. U onomastici Paškvalin se uglavnom oslanja na rezultate istraživanja D. Rendića Miočevića, G. Alföldyja, R. Katičića i A. Mayera. Nedostaju djela I. I. Russua, H. Barića, M. Budmira, F. Papazoglu, C. Battistija, V. Pisanija, G. Alessija, kao i knjiga L. R. Deana, A Study of the Cognomina of Soldiers in the Roman Legions, Princeton, 1916. U popisu literature koja obrađuje pomoćne rimske čete nismo pronašli djelo P. Holdera, Studies in the Auxilia of the Roman Army from Augustus to Trajan, Oxford, 1980., kao ni G. M. Bersanettija, Gli auxilia di stanza nella Dalmazia nei secoli I-III, Boletino del Museo dell’Impero Romano, XII, Roma, 1941.

dr. Veljko Paškvalin (1926.-2008.)

Kao što je rečeno u uvodniku, knjiga se objavljuje bez ikakvih promjena i dopuna. Sam V. Paškvalin, zbog poodmaklih godina i narušena zdravlja, očito nije imao snage i volje raditi na dopuni i ažuriranju svoje disertacije. Zbog toga su se potkrale manje pogreške u pisanju nekih imena ili čitanju natpisa. Tako, primjerice, čitamo na steli iz Hardomilja (ILIug 115; AE 1950, 109; V. Atanacković-Salčić, Naše starine 14/15, 1981, 262-263, Nr. 1; sl. 1) da je vojnik Betulo služio u vojsci XX godina (str. 63), iako je trebalo XXI, a najnovije čitanje donosi XXII (R. Dodig, Nadgrobni spomenik Betulona Karonova iz Hardomilja kod Ljubuškoga, Histria antiqua 18/2, Pula, 2009, 315- 320). Uz malo korektorskoga napora mogle su se ispraviti i nezgrapne pogreške – sepukralni ( i u sadržaju str. 7 i naslovu str. 471) umjesto sepulkralni. Knjiga je opremljena mnogim ilustracijama, crtežima i mapama, premda su se za mnoge fotose spomenika iz korpusa Zemaljskoga muzeja u Sarajevu mogle pronaći novije i jasnije fotografije. Na kraju je dodan registar toponima, ali je šteta što nema registra imena, koji bi itekako bio koristan u ovakvom djelu.

Bez obzira na ove primjedbe knjiga V. Paškvalina Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine korisno je i nezaobilazno djelo za sve one koji se bave rimskom prošlošću unutrašnjosti provincije Dalmacije, posebice epigrafijom, onomastikom, povijesti religije i povijesti umjetnosti.

R. Dodig, prosinac 2013.