M. Jarak, Crkvena arhitektura 7. i 8. st.

Mirja Jarak, Crkvena arhitektura 7. i 8. stoljeća: Uvod u studij predromanike, Biblioteka Knjiga Mediterana 74, Književni krug, Split, 2013, 302 str., 145 ilustracija, 4 zemljovida, 24 cm, ISBN 978-953-163-388-8, 190,00 kn.

Jarak naslovnica

Knjiga M. Jarak obrađuje spoznaje o najranijoj srednjovjekovnoj arhitekturi (7. i 8. st.) u Italiji, na Pirenejskome poluotoku, na franačkome području i u Hrvatskoj. Knjiga je podijeljena na poglavlja: 1. Predgovor 2. Uvod 3. Italija 4. Pirenejski poluotok 5. Franačko područje 6. Hrvatska 7. Arhitektura i Liturgija 8. Skulptura 7. i 8. stoljeća. Na kraju slijede izvori, literatura, Summary  i kazala imena i mjesta. Kako u uvodu ističe autorica razdoblje 7. i 8. st. predstavlja ranosrednjovjekovno vrijeme blisko antici, ali i određeno mnogostrukim promjenama. O tim mijenama društva u Italiji svjedoče nova ranosrednjovjekovna seoska naselja, koja nastaju na visinskim položajima i odreda su utvrđena. Slavenski prodori do dalmatinske obale okvirno se datiraju u prvu polovicu 7. st. Upravo je to prijelomno doba u kojemu se stvara nova etnička slika područja, uz određenu stagnaciju mnogih djelatnosti.

U Italiji u 7. i 8. st. nastala je politička podjela na langobardska i bizantska područja. Glavno djelo za poznavanje toga vremena je Historia Langobardorum Pavla Đakona. Prema Đakonu na langobardskome području egzistiralo je 35 vojvodstava. Što se tiče crkvene arhitekture nju karakteriziraju crkve skromnijih dimenzija. U Rimu su u doba pape Honorija I. (625-638) izgrađene crkve Sant’Agnese fuori le mura i San Pancrazio. U drugoj polovici 8. st. započeo je nov razvoj crkvene arhitekture, čiji bi početak 755. obilježila izgradnja crkve Sant’Angelo in Pescheria. Na Pirenejskome poluotoku najvećma se ističu samostanske crkve, što govori o snazi kristijanizacije u kojoj su cvjetale samostanske ustanove. Krajem 8. st. razvija se vrlo značajno europsko hodočasničko središte – Svetište sv. Jakova (Santiago de Compostela). Usto, na Pirenejskome poluotoku starokršćanske crkve nastavile su se koristiti i u ranome srednjem vijeku. Na franačkome području prihvatljiva je razdjelba na arhitekturu merovinškoga i karolinškoga doba. Ona se temelji na razlici u oblikovnome smislu. U merovinško doba prevladavaju jednostavni jednobrodni oblici i često se javljaju drvene građevine, čije je oblikovanje određeno građevnim materijalom. Od kraja osmoga stoljeća pojavljuju se novi elementi u arhitekturi koji obilježavaju karolinško razdoblje: westwerk i troapsidalnost. Westwerk (njemački: zapadni stil) monumentalan je oblik pročelja crkve u predromaničkoj, a kasnije i u romaničkoj arhitekturi. Glavna fasada iznad središnjeg portala obično je smještena između dva tornja, s vestibulom i kapelom unutra i nekoliko galerija koje gledaju na središnji brod. Najmarkantniji i najstariji je primjer westwerk opatije u Corveyu (873-885, Njemačka) koji je očuvan do danas. U Hrvatskoj westwerk se ne pojavljuje prije 9. st.

Mirja Jarak je ukazala na važno mjesto hrvatske rane predromaničke arhitekture u sklopu zajedničke baštine (153-221). U uvodnom dijelu poglavlja analizira povijesne prilike u 7. i 8. st. Tijekom tzv. Justinijanove ili bizantske rekonkviste došlo je jačanja položaja starih gradova, ali i do gradnje obrambenih uporišta uzduž važnih prometnica. Bez obzira na turbulentne prodore Slavena i Avara, devastacije i depopulacije, određen kontinuitet antičke crkvene organizacije postojao je izvjesno vrijeme. Prvi počeci kristijanizacije Hrvata vezani su za bizantske gradove. Nažalost, o tome procesu za područje Hercegovine izostaju značajnija arheološka i povijesna istraživanja. Prošlogodišnja 1700. obljetnica Milanskoga edikta iz 313. prošla je gotovo bez ikakva odjeka, a još manje kakva znanstvena skupa.

Ciborij iz Rogačića, BiH

Ciborij iz Rogačića kod Blažuja

Autorica je znalački predočila probleme pri interpretaciji i datiranju nekih važnih građevina, kao što je crkva sv. Donata (164-174), kod koje i dalje ostaju neka otvorena pitanja. Zanimljive su i šesterolisne crkve iz Dalmacije, koje se mogu datirati u 8. i početak 9. st. One zauzimaju posebno mjesto u dalmatinskoj predromanici. Uz šesterolisne poznate su i peterolisne i osmerolisne inačice crkava, od kojih je autorici poznato njih dvanaest. Među njima je i šesterolisna crkva iz Rogačića kod Blažuja, jedini objekt iz BiH koji se spominje u ovoj knjizi. Šteta što se autorica nije dotaknula hercegovačko-bosanskoga teritorija, na kojemu su zabilježeni nalazi predromaničke pleterne plastike, i to na trima područjima: Livanjsko i Glamočko polje, Zahumlje i sarajevsko okružje (M. Jurković, O bizantskom utjecaju i autohtonosti nekih likovnih rješenja na predromaničkoj plastici Bosne i Hercegovine, Radovi IPU 18, Zagreb, 1987, 107-113). Najnoviji rad o šesterolisnim crkvama priredio je Pavuša Vežić, Dalmatinski šesterolisti – sličnosti i razlike, Ars Adriatica 2, Zadar, 2012, 41-74. Među ostalima, navodi i crkvu u Rogačićima kod Blažuja (50), koju on s ogradom datira u 10.-11. st., te crkvu o Ošlju, nedaleko od Stona, koja se nalazila na području staroga Zahumlja, s datacijom u 10. st. (50-51). Uz podatke iz literarnih vrela M. Jarak služila se rezultatima istraživanja koji su u Hrvatskoj provedeni zadnjih desetljeća 20. st., na temelju kojih se može govoriti o razvoju sakralne arhitekture tijekom 7. i 8. stoljeća. Zbog vrednovanja hrvatske arhitekture ranosrednjovjekovna razdoblja u odnosu prema razvoju u zapadnoeuropskim područjima, knjiga predstavlja vrijedan doprinos za poznavanje predromaničke arhitekture.

Crkva u Ošlju

Ostaci crkve u Ošlju

R. Dodig, siječanj 2014.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s