Danijel Džino, Alka Domić Kunić, Rimski ratovi u Iliriku: Povijesni antinarativ, Školska knjiga, Zagreb, 2013, ISBN 9789530619913, 24 cm, tvrdi uvez, ilustracije i zemljovidi, 240 str., 189,00 kn.

Iako je glavni naslov knjige Danijela Džina, postdoktoranda sa Sveučilišta Macquaire u Sidneyu i Alke Domić Kunić, više znanstvene suradnice na Odsjeku za arheologiju HAZU u Zagrebu određene i jasan, podnaslov govori da to neće biti standardno pripovijedanje (narativ), već protupričalica (antinarativ). Stoga se treba naviknuti na pitoreskne naslove poglavlja i potpoglavlja poput Asterix i Obelix ne žive ovdje, Grci koji baš i nisu neki Grci, Vicevi o Skenobarbu i Batonu, Vruć krumpir za mladog Oktavijana, Po šumama i gorama Ilirika i još pokoji. Kako u predgovoru knjige kažu, auktori žele “razviti nov i svjež pristup, prilagođen reviziji znanstvenih pogleda na povijesnu znanost u posljednjim desetljećima”. Uz sedam glavnih poglavlja i zaključna razmatranja, slijedi jedna kronološka tabela, iscrpan popis izvora i recentne literature (197-232) i kazalo imena i mjesta.

U prvome poglavlju NIŠTA NIJE KAO PRIJE: O PROUČAVANJU ANTIČKE POVIJESTI DANAS navode da se puno toga promijenilo u zadnjih nekoliko desetljeća, posebice oko pojmova etniciteta, kulture, religije, identiteta, interpretaciji antičkih pisanih vrela i materijalnih ostataka. Njihov pristup bit će poststrukturalistički i postmodernistički, kako se čini “selektivno prihvaćanje globalnih koncepata i njihovo smještanje u strukturalne okvire lokalnoga” (16). Vidljivo je to i po leksiku, gdje su nosivi pojmovi kulturna matrica, hibridni identitet, habitat, konstrukt, stereotip, diskurs, elita, koncept, kontekst, politički entiteti, interakcija, indigen, teleološki i dr. Antinarativ se ogleda u poglavlju RIMSKO OSVAJANJE ILIRIKA, gdje se dekomponirani naslov javlja u podnaslovima s upitnicima – Rimsko? Osvajanje? Ilirik? Zaključak je: Jedinstveni rimski identitet zapravo nikad nije postojao. Neobična je uporaba identitetskoga pojma rimstvo (amalgam različitih identiteta, prema Rim), čini nam se da bi prikladniji naziv bio romanstvo (prema Roma), bez obzira na moguću kontaminaciju s romanizacijom ili romanstvom P. Skoka u opreci prema slavenstvu. Bitan je diskurs i kontekst. Slično tome “Pojam Ilirik pokazuje veliku fluidnost i različitost tijekom pojedinih razdoblja” (42). Za žitelje prapovijesnoga Ilirika ne srećemo tradicionalne izraze pleme i narod, već uglavnom složenice kao: indigena zajednica, indigena skupina, indigena populacija i indigeno pučanstvo. Pitanje je jesu li takve deskriptivne  složenice najsretnije rješenje ako uzmemo u obzir na etnonimsku slojevitost Delmata, Japoda, Liburna, Ardijejaca, Labeata i Daorsa, koje Džino i Domić Kunić podrobnije opisuju (65-90). Boris Olujić odlučio se da za Japode, kao i Histre, Liburne i Delmate rabi naziv narod (Povijest Japoda. Pristup, Zagreb, 2007, 14), reklo bi se pod utjecajem A. Benca.

Ilirik iz Oktavijanova vremena

Poglavlje HELENISTIČKI DINASTI I RIMSKE LEGIJE U JUŽNOM JADRANU počinje temom Uspon i pad Ardijejaca (74-86). Za pisce “Ilirsko kraljevstvo” bio je savez kulturno sličnih zajednica, kojima je s vremena na vrijeme vladala najjača među njima i čijeg su dinasta grčki izvori smatrali  “kraljem Ilira”. Kralj Balej (u knjizi preferira se oblik Balaj, kao i Gentije, što slijedi grčke izvore, ali pravopisna tradicija dobrim dijelom ustalila je oblike Balej i Gencije), koji se ne spominje u pisanim izvorima, bio je prethodnik ili suvremenik Agronova oca Pleurata (oko 260-230. pr. Kr.). Najnoviji nalaz ostave Balejeva novca s 4656 primjeraka i radiokarbonska analiza ukazuju na to (Renata Ciołek, “Great hoard” of 4656 coins of King Ballaios from Risan, Novensia 21 [2010], Warszawa, 2012,  7-12). Pisci pristaju uz mišljenje da su u doba dinasta Skerdilaida u prvi plan izbili Labeati oko Skodre, što je stara teorija Alberta Gittija (La politica dei re Illiri e la Grecia fino all’intervento romano, Milano, 1936), a kasnije Milutina Garašanina (Istorijska i arheološka razmatranja o ilirskoj državi, Glas SANU, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 1, Beograd  1974, 1-28). Zaključuje se kako rimska politika nije bila usmjerena prema osvajanju ili zauzimanju teritorija preko Jadrana već na “posrednu kontrolu područja koje se oblikuje kao imperijalna pogranična zona” (96).

Zadnja tri poglavlja opisuju zbivanja u Iliriku – sukobe s Delmatima, Cezarov rat s Pompejem na iliričkom poprištu, osvajanje Ilirika i kraj Batonova rata (97-185). Pisci su dobro informirani s najnovijom literaturom iz povijesti, arheologije i numizmatike. Mali je nedostatak nekih članaka i studija njemačkih autora: A. Bernecker, Die Feldzuege des Tiberius und die Darstellung der unterworfenen Gebiete in der “Geographie des Ptolemaeus”, Bonn, 1989; H. Parzinger, Archäologisches zur Frage der Illyrier, Bericht der römisch-germanischen Kommission, Band 72, Mainz, 1991, 205-261; D. Vollmer, Symploke: Das Übergreifen der römischen Expansion auf den griechischen Osten, Stuttgart, 1990. Isto tako nešto manje je obrađen južni Ilirik – Crna Gora i sjeverna Albanija, konkretnije onomastičke teme: P. Cabanes, ed., Grecs et Illyriens dans les inscriptions en langue grecque d’Épidamne-Dyrrhachion, Paris, 1993., P. Cabanes, F. Drini, Corpus des inscriptions grecques d’Illyrie méridionale et d’Epire. Inscriptions de Epidamne-Dyrrhachion, Athenes, 1995.

Knjiga D. Džina i A. Domić Kunić  Rimski ratovi u Iliriku: Povijesni antinarativ ima obilježje novoga poststrukturalističkoga pristupa zamršenim povijesnim pitanjima u Iliriku u helenističko doba. Njihov rad nije stereotipna događajnica već dinamično kretanje kulturnih i etničkih mentaliteta kroz političke, kulturološke i ideološke matrice. Iako identitet autohtonoga pučanstva – Iliri, Panonci i ostali ostaje i dalje na rubu prepoznatljivosti, bit će lakše pratiti njihovu daljnju identifikaciju na sociopovijesnome obzoru  u kontekstu rimske globalističke mediteranske interakcije.

R. Dodig, siječanj 2014.