U CIL-u III iz 1873. pod brojem 1818, str. 295, objavljen je vrlo zanimljiv natpis, mjesto nalaza Cifluch, na kojemu se spominje šest osoba – tri muškarca s gentilicijem Riccius, jedan veteran VII. legije, žena Marcia i kćerka Riccia. Natpis glasi: L(ucius) Riccius L(uci) f(ilius) Vel(ina)/ Pessinunte ann(orum) LX vet(eranus) / Marcia Maxima uxor / L(ucius) Riccius L(uci) f(ilius) Valens / L(ucius) Riccius L(uci) f(ilius) Gallus / Riccia L(uci) [f(ilia)] Bulla / h(ic) s(iti) s(unt) / L(ucius) Atilius L(uci) f(ilius) Vel(ina) veter(anus) leg(ionis) VII / avunculo suo posuit et sibi. Nije nam namjera govoriti o epigrafskome sadržaju i značajkama natpisa već ponajprije o njegovu mjestu nalaza. Zadnji je o njemu pisao D. Tončinić u monografiji Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split, 2011., No. 52, str. 82. Kao mjesto nalaza navodi Čitluk (Aequum). Piscu se potkrala pogreška što je Čitluk ovdje shvaćen kao selo pokraj Sinja, gdje je egzistirala rimska kolonija Aequum. I. Bojanovski (BiH u antičko doba, Sarajevo, 1988) kao nalazište natpisa CIL III, 1818 spominje Čitluk u Brotnju (str. 127, 383/385). Ipak, I. Bojanovski, oprezan i pedantan istraživač, također griješi. U digitalnim bazama podataka EDH i EDCS natpis se vodi pod natuknicom Narona. A. Betz bliži je rješenju jer piše “Narona (Čitluk n.ö. von Sv. Vid)”, Untersuchungen zur Militärgeschichte der römische Provinz Dalmatien, Wien, 1938, 66. Na nj se oslonila S. Ferjančić (Насељавање легијских ветерана у балканским провинцијама: I-III век н.е, Београд 2002, 268), spomenuvši da je “Надгробни споменик нађен у Читлуку североисточно од Вида (Нарона)”.
Kada je u pitanju topografija Narone najbolja rješenja nudi stari i provjereni Carl Patsch. On u Zur Geschichte und Topographie von Narona, Wien, 1907, 106 (Povijest i topografija Narone, Metković, 1996, 106-107) piše da je T. Mommsen spomenike iz CIL-a III ( 1794, 1797, 1818, 1835, 1851, 1868, 1869 i 1872) doveo u vezu s Naronom (Vidom), a nađeni su u Gabeli (koja se u 19. st. povremeno nazivala i Cifluch). Međutim, za razliku od Mommsena, on piše da je riječ o lokalitetu Otoke, s desne strane Neretve jz. od Gabele, gdje rijeka Neretva pravi luk i s dvama rukavcima oplakuje otok. To je dobro vidljivo na mapi C. Patscha, Römische Ortschaften in der Narentaebene bei Čapljina, WMBH XII, Wien 1912, Taf. XI.

Usto, Patsch navodi kako u CIL-u III, uz spomenik 1797 piše “ad Cifluch, quae est insula in Naronae fluvio, ubi apparent vestigia antiqui oppidi” (Kod Čitluka, koji je otok u rijeci Neretvi, gdje se pojavljuju tragovi staroga grada). Danas Neretva nema zapadnoga rukavca, koji je zatrpan, ali je ostao naziv Otoke, vidljiv na topografskoj mapi 1:25.000 iz 1973.

C. Patsch (Topografija, 106) ukazao je na još jedan vrijedan podatak. Naime, Narentanus Antiquus kojega Mommsen često spominje uz spomenike iz Narone i okolice, nije nikakav “Stari Neretvanac” već rukopisna zbirka dubrovačkoga auktora, kojega je T. Mommsen upravo nazvao Narentanus Antiquus (CIL III, str. 287). Usto, spomenik veterana VII. legije Lucija Rikcija, koristeći rukopisnu građu, objavili su prije Mommsena G. Battista Doni i A. Francisco Gori, L. Antonio Muratori i I. Casper Hagenbuch. U knjizi “Inscriptiones antiquae Baptistae Donii ab A. Francisco Gorio”, Florentiae, 1731. uz natpis L. Rikcija stoji napomena “Ad Cifluch, quae est insula in Narone fluvio, ubi vestigia ejusdem oppidi apparent”.

Između Donijeva i Mommsenova teksta natpisa postoje razlike, radi čega je T. Mommsen dodao napomenu “da je raspored redaka njegov”. Može se zaključiti da T. Mommsen nije vidio natpis iz Gabele (koji je vjerojatno prenesen iz Narone), već se služio tekstom rukopisa i prethodnim objavama natpisa. Stoga nije uvršten u sljedeće dopune CIL-a. Gdje je nestao natpis CIL III, 1818. nije lako odgonetnuti. Možda je ugrađen negdje u Gabelu, možda su ga kolekcionari prenijeli u Italiju, a možda se jednoga dana pojavi i izroni iz dubokih slojeva naplavine moćne Neretve?
Radoslav Dodig svibanj 2014.