Ruševine na Utvici, Vitina, Ljubuški

U Arheološkom leksikonu BiH, sv. 3 (25.326), zabilježen je lokalitet “Utvica”, čiji je auktor Boško Marijan. Kratko se navodi da je riječ o rimskome naselju s ostacima zidova rimskih zgrada i ulomaka crijepa iz 1-4. st., s pozivom na Ćiru Truhelku i njegov članak “Rimske iskopine u Vitini”, Glasnik Zemaljskoga muzeja V, Sarajevo, 1893, 676. U tom članku Truhelka vrlo šturo piše “U Utvici na zemljištu Mije Borasa i M. Solda našao sam opeke i kojekakvih ruševina”. Pitanje je gdje se nalazi Utvica iz Truhelkina članka. Vjerojatno je riječ o zaseoku u Vitini, koja po službenim statistikama ima 11 zaselaka, od kojih je jedan Utvica. Nalazi se ispod istoimena brda, s njegove južne strane uz cestu Vitina – Grude. Tim ostacima o kojima je pisao Truhelka danas se gubi trag. No što je s brdom Utvica (kota 231m), koja se nalazi u brdskom lancu Zelengora-Planikovača-Utvica, sjeverno od ceste Ljubuški – Vitina – Grude? Nju spominje, također vrlo kratko Ć. Truhelka u navedenu članku. Pišući o ostacima ranokršćanskoga oratorija u selu Borasi u Vitini (danas Šipkova glavica u Docima), navodi da se “selo uzdiglo na podnožju brežuljka Utvice, na kome također bijaše prehistorička naseobina. U srednjem vijeku bijaše tu i nekakva stražarnica, a podor joj se još vidi” (str. 676). Njegov opis brda Utvice i ruševina na njemu nije našao mjesta u Arheološkome leksikonu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ruševine na vrhu Utvice (231m)

Na topografskoj mapi 1:25.000, list Makarska, br. 574-2-4 iz 1976, upisana je kota Utvica (231) s vrhom nazvanim Stari grad (N 43°15’22.21″  E 17°27’44.93″). Continue reading

Rimski tijesak za grožđe u Hercegovini

Kao što je poznato, Grci su s osnivanjem kolonija na istočnoj jadranskoj obali donijeli i kulturu vinove loze. Ipak, značajna proizvodnja vina razvila se istom nakon rimskih osvajanja. Premda nemamo izravnih pisanih podataka o vinogradarstvu na području provincije Dalmacije, o njegovu razvoju možemo djelomice saznati na temelju arheoloških ostataka. Među njima zanimljivi su pronalasci tijesaka (preša, turnjača) za grožđe. U Hrvatskom primorju istraženi su i opisani tijesci – zvani često torkulari (od latinskoga torqueo, uvijati, vrtiti), u Solinu (Kapljuč, Manastirine, Forum), na Hvaru (Kupinovik), Ugljanu (Muline) i drugdje.

                                      Torkular u Mogorjelu

      Što se tiče Hercegovine najpoznatiji je nalaz tijeska u Mogorjelu, koji je opisao i rekonstruirao sedamdesetih godina dr. Ivo Bojanovski. Continue reading

Arthur M. Eckstein, Rome Enters the Greek East

Arthur M. Eckstein, Rome Enters the Greek East: From Anarchy to Hierarchy in the Hellenistic Mediterranean, 230-170 BC., Oxford-Chichester, 2012.  str. 439., ISBN 9781118255360.  $44.95 (pb).

Image

Profesor na Odsjeku za povijest Maryland University u SAD Arthur M. Eckstein specijalist je za helenističko razdoblje i doba rimske Republike, o čemu je objavio četiri knjige i veći broj znanstvenih članaka. Najnovija njegova knjiga Rome enters the Greek East: From Anarchy to Hierarchy in the Hellenistic Mediterranean, 230-170 BC. prikaz je rimske ekspanzije na istočni dio Mediterana – Grčku, Makedoniju i Ilirik. Continue reading

Zlatnici Romana III. Argira u Ljubuškom

ZLATNICI ROMANA III. ARGIRA U LJUBUŠKOM

1. Bizantski solidi  iz Klobuka, Marović, 2006

1. Bizantski solidi iz Klobuka, Marović 2006.

Novac bizantskoga cara Romana III. Argira, koji je vladao nepunih šest godina (12.11.1028.-11.4.1034.), i dalje je enigma za numizmatičare. Nikola Jakšić (Solidus romanatus na istočnoj jadranskoj obali, Starohrvatska prosvjeta 12, Split, 1982, 173-184) analizirao je bizantske zlatnike na širem prostoru istočnoga Jadrana i utvrdio da su upravo zlatnici Romana III. Argira znatno brojniji od novca drugih bizantskih careva iz 10. i 11. st. Prema njegovoj evidenciji iz dvaju splitskih i jednoga zagrebačkog arheološkog muzeja pronađeno je 85 primjeraka pojedinačnih solida Romana III., a samo 12 primjeraka šestorice drugih bizantskih careva.

Continue reading

Šijavica ili mura, prastara igra

Stara igra prstima zvana šijavica (šijanje ili mura) poznata je u Dalmaciji i u zapadnom dijelu Hercegovine. Može se igrati u različitim kombinacijama – dva, tri ili više igrača, kao i u parovima i  natjecateljskim skupinama. Naziv šijavica nastao je pučkim Šijavica fotosiiskrivljivanjem broja šest – talijanski sei u šije, jer se taj broj najčešće pojavljuje u izvikivanju kod bacanja prstiju. Naziv mura (u Talijana morra, u Francuza mourre, čak u Arapa mukharaja), nejasan je. Bilo kako bilo, radi se o prastaroj mediteranskoj i antičkoj igri. Susreće se u Egipćana, Grka i Rimljana. U latinskom jeziku zvala se micatio (trzanje, sijevanje), što se tumači izrazom micare digitis, trzati prstima, bacati prste. Posebice je bila omiljena u rimskih vojnika, što su neki objašnjavali njezinom popularnošću u Sinjskoj krajini. Tamo su u prvim stoljećima bila dva rimska vojna tabora – na Gardunu (Trilj kod Sinja) i u Burnumu (kod Kistanja, Knin). Slično se može govoriti o popularnosti šijavice u Ljubuškom i Posušju, jer su i tamo bili rimski vojni objekti (tabor Gračine, Humac i  rimska tvrđava u Posuškom Gracu).

R. D.

Prapovijesni i antički lokaliteti u Crvenom Grmu

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U Crvenom Grmu, oko pet km zračne linije jz. od Ljubuškoga, evidentirani su lokaliteti Radalj i Doci. Radalj (kota 137 m), tristotinjak metara ji. od zaseoka Radalj, prapovijesna je gradina sa zaravnjenim vrhom 25 x 20 m, čiji je suhozid vjerojatno stradao prigodom gradnje bunkera u II. Svjetskom ratu (Arheološki leksikon BiH, 3, 25.273). Na obroncima brda, posebice u njegovu podnožju, na površini zamjećuju se nalazi prapovijesne i antičke keramike, žrvnjevi, brusevi, kućni lijep, dijelovi amfora, a pronađen je i ulomak rimskoga krovnog crijepa s pečatom Q(uinti) C(lodii) Ambrosi(i), pozicija N 43°10.822′ E 17°28.566′.

Continue reading

Lav u Gabeli, suvenir na Mlečane

Lavovi

Pred ulazom u Gabelu stoji kamena skulptura lava s natpisom “Pax tibi, Marce, evangelista meus” (Mir, tebi Marko, moj evanđelisto). Lav s otvorenim Sv. Pismom bio je simbol nekoć moćne Mletačke Republike. Bez obzira što su Mlečani nakon mirovna sporazuma 1699. u Srijemskim Karlovcima izgubili Gabelu i minirali je, Osmanlije su ostavile lava da i dalje stražari nad gradom. Zub vremena umorio je lava, ali je nakon čišćenja opet zablistao. Stoji i danas, doduše izgubio je dvije šape, a od PAX (mir) ostalo je samo zadnje slovo.                                              R. D.

Zaštitno istraživanje gomile “Oplanovina” u Cernu 26.11.2011.

 

Gomila Oplanovina              

Opis istraživanja

Na području naselja Cerno, predio Oplanovina, k. č. 289, K.o. Cerno, vl. Toni Zelić, kota 119 m, N 43°12.500′ E 017°38.203′, zbog građevinskih radova bila je ugrožena prapovijesna kamena gomila. Na poziv izvođača radova, i uz pomoć šestorice domaćih radnika, obavljeno je nužno zaštitno istraživanje navedene gomile. Njezin promjer iznosio je 10 m, a visina 1,13 m. Bila je uobičajeno kružna oblika, uglavnom od krupnoga kamenja, s malo primjesa sitnoga kamenja i humusa. Međutim, bila je znatno ranije oštećena, kako u bazi tako i na vrhu. Vidjelo se da je grobna konstrukcija u sredini devastirana, a grobna ploča razbijena. Nakon čišćenja i odvoženja gornjega sloja kamenja, na visini 0,80 m  pronađeni su ostaci kostiju – ukupno 15 komada, dosta sitnih i razdrobljenih. Jedini kompaktan primjerak imao je 13 cm duljine i tri cm promjer (femur). Continue reading

PERIPLUS – najpoznatiji svjetski itinerar

  1. Pseudo-Skylax’s Periplous: the Circumnavigation of the Inhabited World, text, Translation and Commentary Graham Shipley, Exeter, 2011., XII + 244 str., ISBN 9781904675839, 30,00 $.

Među najznačajnije opise Mediterana i Crnoga Mora, a time i jadranska obale, iz 4. st. pr. Kr., primat svakako pripada “Periplu” (Oplovidbi, Moreplovu ili Peljaru) anonimna grčkoga geografa Pseudo-Skilaka. Njime su se bavili mnogi istraživači starina, s hrvatske strane najvećma Mate Suić. Djelo je nastalo najvjerojatnije između 340. i 330. pr. Kr., kada su grčki moreplovci već dobro upoznali Mediteransko i okolna mora. Zadnji tekst s prijevodom na engleski jezik izišao je u poznatoga nakladnika Bristol Phoenix Press iz Exetera, Engleska, a autor mu je Graham J. Shipley, profesor Staroga vijeka na Sveučilištu u Leicesteru. Knjiga se sastoji od uvoda (1-23), grčkoga teksta izvornika (24-53), prijevoda na engleski (54-88), opsežna komentara (89-211), kritičnoga aparata (212-221), literature (222-235) i indeksa (236-244). U uvodu auktor ističe kako je Periplus jedan od najiskvarenijih antičkih tekstova, misleći pritom na mnoge promjene, dopune i popravke, koje su počinili kasniji prepisivači. Ipak, nastojao se što je moguće više držati izvorna teksta, rukopisa staroga 700 godina na 44 stranice iz Bibliothèque Nationale de France. Continue reading

Neronov zlatnik iz Mostarskih Vrata

Neronov zlatnik, avers web

Neronov zlatnik iz Mostarskih Vrata

               U Mostarskim Vratima zabilježeni su numizmatički nalazi na nekoliko mjesta. Zadnji značajan nalaz zbio se u veljači 2007. U istočnom dijelu M. Vrata, blizu makadamskoga puta koji se odvaja s lijeve strane od ceste Ljubuški-Cerno, prigodom nasipanja iskopa za vodovod, pronađen je na površini kao slučajan nalaz rimski zlatnik. Iako njegova očuvanost nije sjajna, ipak se s aversa i reversa mogu iščitati likovi i natpis. Riječ je o zlatniku cara Nerona, promjera 19 mm, težine oko 7,5 gr. Dobro očuvani primjerci imaju promjer 20 mm i najčešće težinu od 8,18 gr. Na aversu nalazi se portret rimskoga cara Nerona (54.-68.), s natpisom NERO CAESAR AVG  IMP (Nero Caesar Augustus Imperator) , a na reversu lik božice Cerere, s bakljom i žitnim klasom i natpis PONTIF MAX TR P VII COS IIII PP EX SC (Pontifex maximus tribunicia potestate VII consul  IIII pater patriae ex senatus consulto). Prema godinama konzulata i tribunicijske počasti može se kovanje datirati u 60.-61. godinu (Roman Imperial Coins, No. 23, 151; D. Sear, Roman Coins, No. 1924, 381). Kovnice su bile u Rimu i Lionu (Roma, Lugdunum). Zlatnik se nalazi u posjedu Ivana Kolobarića iz Radišića.

Neronov zlatnik, revers web

R. Dodig