Ruševine na Utvici, Vitina, Ljubuški

U Arheološkom leksikonu BiH, sv. 3 (25.326), zabilježen je lokalitet “Utvica”, čiji je auktor Boško Marijan. Kratko se navodi da je riječ o rimskome naselju s ostacima zidova rimskih zgrada i ulomaka crijepa iz 1-4. st., s pozivom na Ćiru Truhelku i njegov članak “Rimske iskopine u Vitini”, Glasnik Zemaljskoga muzeja V, Sarajevo, 1893, 676. U tom članku Truhelka vrlo šturo piše “U Utvici na zemljištu Mije Borasa i M. Solda našao sam opeke i kojekakvih ruševina”. Pitanje je gdje se nalazi Utvica iz Truhelkina članka. Vjerojatno je riječ o zaseoku u Vitini, koja po službenim statistikama ima 11 zaselaka, od kojih je jedan Utvica. Nalazi se ispod istoimena brda, s njegove južne strane uz cestu Vitina – Grude. Tim ostacima o kojima je pisao Truhelka danas se gubi trag. No što je s brdom Utvica (kota 231m), koja se nalazi u brdskom lancu Zelengora-Planikovača-Utvica, sjeverno od ceste Ljubuški – Vitina – Grude? Nju spominje, također vrlo kratko Ć. Truhelka u navedenu članku. Pišući o ostacima ranokršćanskoga oratorija u selu Borasi u Vitini (danas Šipkova glavica u Docima), navodi da se “selo uzdiglo na podnožju brežuljka Utvice, na kome također bijaše prehistorička naseobina. U srednjem vijeku bijaše tu i nekakva stražarnica, a podor joj se još vidi” (str. 676). Njegov opis brda Utvice i ruševina na njemu nije našao mjesta u Arheološkome leksikonu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ruševine na vrhu Utvice (231m)

Na topografskoj mapi 1:25.000, list Makarska, br. 574-2-4 iz 1976, upisana je kota Utvica (231) s vrhom nazvanim Stari grad (N 43°15’22.21″  E 17°27’44.93″). Continue reading →

Rimski tijesak za grožđe u Hercegovini

Kao što je poznato, Grci su s osnivanjem kolonija na istočnoj jadranskoj obali donijeli i kulturu vinove loze. Ipak, značajna proizvodnja vina razvila se istom nakon rimskih osvajanja. Premda nemamo izravnih pisanih podataka o vinogradarstvu na području provincije Dalmacije, o njegovu razvoju možemo djelomice saznati na temelju arheoloških ostataka. Među njima zanimljivi su pronalasci tijesaka (preša, turnjača) za grožđe. U Hrvatskom primorju istraženi su i opisani tijesci – zvani često torkulari (od latinskoga torqueo, uvijati, vrtiti), u Solinu (Kapljuč, Manastirine, Forum), na Hvaru (Kupinovik), Ugljanu (Muline) i drugdje.

                                      Torkular u Mogorjelu

      Što se tiče Hercegovine najpoznatiji je nalaz tijeska u Mogorjelu, koji je opisao i rekonstruirao sedamdesetih godina dr. Ivo Bojanovski. Continue reading →

Arthur M. Eckstein, Rome Enters the Greek East

Arthur M. Eckstein, Rome Enters the Greek East: From Anarchy to Hierarchy in the Hellenistic Mediterranean, 230-170 BC., Oxford-Chichester, 2012.  str. 439., ISBN 9781118255360.  $44.95 (pb).

Image

Profesor na Odsjeku za povijest Maryland University u SAD Arthur M. Eckstein specijalist je za helenističko razdoblje i doba rimske Republike, o čemu je objavio četiri knjige i veći broj znanstvenih članaka. Najnovija njegova knjiga Rome enters the Greek East: From Anarchy to Hierarchy in the Hellenistic Mediterranean, 230-170 BC. prikaz je rimske ekspanzije na istočni dio Mediterana – Grčku, Makedoniju i Ilirik. Continue reading →

Zlatnici Romana III. Argira u Ljubuškom

ZLATNICI ROMANA III. ARGIRA U LJUBUŠKOM

1. Bizantski solidi  iz Klobuka, Marović, 2006

1. Bizantski solidi iz Klobuka, Marović 2006.

Novac bizantskoga cara Romana III. Argira, koji je vladao nepunih šest godina (12.11.1028.-11.4.1034.), i dalje je enigma za numizmatičare. Nikola Jakšić (Solidus romanatus na istočnoj jadranskoj obali, Starohrvatska prosvjeta 12, Split, 1982, 173-184) analizirao je bizantske zlatnike na širem prostoru istočnoga Jadrana i utvrdio da su upravo zlatnici Romana III. Argira znatno brojniji od novca drugih bizantskih careva iz 10. i 11. st. Prema njegovoj evidenciji iz dvaju splitskih i jednoga zagrebačkog arheološkog muzeja pronađeno je 85 primjeraka pojedinačnih solida Romana III., a samo 12 primjeraka šestorice drugih bizantskih careva.

Continue reading →

Šijavica ili mura, prastara igra

Stara igra prstima zvana šijavica (šijanje ili mura) poznata je u Dalmaciji i u zapadnom dijelu Hercegovine. Može se igrati u različitim kombinacijama – dva, tri ili više igrača, kao i u parovima i  natjecateljskim skupinama. Naziv šijavica nastao je pučkim Šijavica fotosiiskrivljivanjem broja šest – talijanski sei u šije, jer se taj broj najčešće pojavljuje u izvikivanju kod bacanja prstiju. Naziv mura (u Talijana morra, u Francuza mourre, čak u Arapa mukharaja), nejasan je. Bilo kako bilo, radi se o prastaroj mediteranskoj i antičkoj igri. Susreće se u Egipćana, Grka i Rimljana. U latinskom jeziku zvala se micatio (trzanje, sijevanje), što se tumači izrazom micare digitis, trzati prstima, bacati prste. Posebice je bila omiljena u rimskih vojnika, što su neki objašnjavali njezinom popularnošću u Sinjskoj krajini. Tamo su u prvim stoljećima bila dva rimska vojna tabora – na Gardunu (Trilj kod Sinja) i u Burnumu (kod Kistanja, Knin). Slično se može govoriti o popularnosti šijavice u Ljubuškom i Posušju, jer su i tamo bili rimski vojni objekti (tabor Gračine, Humac i  rimska tvrđava u Posuškom Gracu).

R. D.

Prapovijesni i antički lokaliteti u Crvenom Grmu

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

U Crvenom Grmu, oko pet km zračne linije jz. od Ljubuškoga, evidentirani su lokaliteti Radalj i Doci. Radalj (kota 137 m), tristotinjak metara ji. od zaseoka Radalj, prapovijesna je gradina sa zaravnjenim vrhom 25 x 20 m, čiji je suhozid vjerojatno stradao prigodom gradnje bunkera u II. Svjetskom ratu (Arheološki leksikon BiH, 3, 25.273). Na obroncima brda, posebice u njegovu podnožju, na površini zamjećuju se nalazi prapovijesne i antičke keramike, žrvnjevi, brusevi, kućni lijep, dijelovi amfora, a pronađen je i ulomak rimskoga krovnog crijepa s pečatom Q(uinti) C(lodii) Ambrosi(i), pozicija N 43°10.822′ E 17°28.566′.

Continue reading →

Lav u Gabeli, suvenir na Mlečane

Lavovi

Pred ulazom u Gabelu stoji kamena skulptura lava s natpisom “Pax tibi, Marce, evangelista meus” (Mir, tebi Marko, moj evanđelisto). Lav s otvorenim Sv. Pismom bio je simbol nekoć moćne Mletačke Republike. Bez obzira što su Mlečani nakon mirovna sporazuma 1699. u Srijemskim Karlovcima izgubili Gabelu i minirali je, Osmanlije su ostavile lava da i dalje stražari nad gradom. Zub vremena umorio je lava, ali je nakon čišćenja opet zablistao. Stoji i danas, doduše izgubio je dvije šape, a od PAX (mir) ostalo je samo zadnje slovo.                                              R. D.

Zaštitno istraživanje gomile “Oplanovina” u Cernu 26.11.2011.

 

Gomila Oplanovina              

Opis istraživanja

Na području naselja Cerno, predio Oplanovina, k. č. 289, K.o. Cerno, vl. Toni Zelić, kota 119 m, N 43°12.500′ E 017°38.203′, zbog građevinskih radova bila je ugrožena prapovijesna kamena gomila. Na poziv izvođača radova, i uz pomoć šestorice domaćih radnika, obavljeno je nužno zaštitno istraživanje navedene gomile. Njezin promjer iznosio je 10 m, a visina 1,13 m. Bila je uobičajeno kružna oblika, uglavnom od krupnoga kamenja, s malo primjesa sitnoga kamenja i humusa. Međutim, bila je znatno ranije oštećena, kako u bazi tako i na vrhu. Vidjelo se da je grobna konstrukcija u sredini devastirana, a grobna ploča razbijena. Nakon čišćenja i odvoženja gornjega sloja kamenja, na visini 0,80 m  pronađeni su ostaci kostiju – ukupno 15 komada, dosta sitnih i razdrobljenih. Jedini kompaktan primjerak imao je 13 cm duljine i tri cm promjer (femur). Continue reading →

PERIPLUS – najpoznatiji svjetski itinerar

  1. Pseudo-Skylax’s Periplous: the Circumnavigation of the Inhabited World, text, Translation and Commentary Graham Shipley, Exeter, 2011., XII + 244 str., ISBN 9781904675839, 30,00 $.

Među najznačajnije opise Mediterana i Crnoga Mora, a time i jadranska obale, iz 4. st. pr. Kr., primat svakako pripada “Periplu” (Oplovidbi, Moreplovu ili Peljaru) anonimna grčkoga geografa Pseudo-Skilaka. Njime su se bavili mnogi istraživači starina, s hrvatske strane najvećma Mate Suić. Djelo je nastalo najvjerojatnije između 340. i 330. pr. Kr., kada su grčki moreplovci već dobro upoznali Mediteransko i okolna mora. Zadnji tekst s prijevodom na engleski jezik izišao je u poznatoga nakladnika Bristol Phoenix Press iz Exetera, Engleska, a autor mu je Graham J. Shipley, profesor Staroga vijeka na Sveučilištu u Leicesteru. Knjiga se sastoji od uvoda (1-23), grčkoga teksta izvornika (24-53), prijevoda na engleski (54-88), opsežna komentara (89-211), kritičnoga aparata (212-221), literature (222-235) i indeksa (236-244). U uvodu auktor ističe kako je Periplus jedan od najiskvarenijih antičkih tekstova, misleći pritom na mnoge promjene, dopune i popravke, koje su počinili kasniji prepisivači. Ipak, nastojao se što je moguće više držati izvorna teksta, rukopisa staroga 700 godina na 44 stranice iz Bibliothèque Nationale de France. Continue reading →

Neronov zlatnik iz Mostarskih Vrata

Neronov zlatnik, avers web

Neronov zlatnik iz Mostarskih Vrata

               U Mostarskim Vratima zabilježeni su numizmatički nalazi na nekoliko mjesta. Zadnji značajan nalaz zbio se u veljači 2007. U istočnom dijelu M. Vrata, blizu makadamskoga puta koji se odvaja s lijeve strane od ceste Ljubuški-Cerno, prigodom nasipanja iskopa za vodovod, pronađen je na površini kao slučajan nalaz rimski zlatnik. Iako njegova očuvanost nije sjajna, ipak se s aversa i reversa mogu iščitati likovi i natpis. Riječ je o zlatniku cara Nerona, promjera 19 mm, težine oko 7,5 gr. Dobro očuvani primjerci imaju promjer 20 mm i najčešće težinu od 8,18 gr. Na aversu nalazi se portret rimskoga cara Nerona (54.-68.), s natpisom NERO CAESAR AVG  IMP (Nero Caesar Augustus Imperator) , a na reversu lik božice Cerere, s bakljom i žitnim klasom i natpis PONTIF MAX TR P VII COS IIII PP EX SC (Pontifex maximus tribunicia potestate VII consul  IIII pater patriae ex senatus consulto). Prema godinama konzulata i tribunicijske počasti može se kovanje datirati u 60.-61. godinu (Roman Imperial Coins, No. 23, 151; D. Sear, Roman Coins, No. 1924, 381). Kovnice su bile u Rimu i Lionu (Roma, Lugdunum). Zlatnik se nalazi u posjedu Ivana Kolobarića iz Radišića.

Neronov zlatnik, revers web

R. Dodig